U tjednima nakon čuda, sa suzama tisuće ljudi su se slijevale prema Siciliji iz cijele Italije, čak iz inozemstva.

Sirakuzu je prema procjenama, posjetilo milijun i više ljudi. Među njima brojni slabi i bolesni. Lica vlažna od znoja i suza utječu se Majci Božjoj za pomoć.

Uskoro su se množila izvješća o čudesnim ozdravljenjima.

Za Crkvu dvosjekli mač. Gotovo ničim nije teže ovladati nego čudom pred velikom publikom.

Tu se skriva propagandistička šansa - ali i teško procjenjiv rizik gubitka kontrole nad entuzijastičnim crkvenim pukom, mogućnot da ih osramote šarlatani.

Zato je nadbiskup Ettore Baranzini sastavio istraživačku komisiju dok je Madona još plakala u kući Iannusovih.

Dana 1. rujna policija je dopratila petoricu znanstvenika u Via degli Orti. Oni su pipetom uzeli više suza iz lijevog unutrašnjeg kuta oka figure, ukupno oko jednog kubičnog centimetra.

Na unutrašnjoj strani reljef je bio suh; lak na vanjskoj strani nije pokazivao nepravilnosti ni pod povećalom.

Jedni za drugima komisija i naknadno konzultirani stručnjaci isključili su optičku varku, površinsku kondenzaciju, isparavanje gipsa, trik.

Analiza je pokazala da kemijski sastav uzete tekućine odgovara onom ljudskih suza.

Tek nakon prilaganja izvješća nadbiskup Baranzini 19. rujna prenio je Majku Božju, koja je blistala u nijansama nebeskoplave, crvene, bijele i ružičaste, u improvizirano svetište na Piazzi Euripide.

Kako je tamo sve više ozdravljenih klicalo od sreće, nadbiskup je opet poslao vještake koji su angažirali zdravstvene institucije, okružne i općinske ljuečnike, rekonstruirali tijek bolesti kako bi se isfiltrirala stvarna spontana izlječenja te odbacila umišljena ili glumljena.

Baranzini je temeljito osiguravao svoje čudo.

Istodobno se prihvatio njegova tumačenja.

Naime, Majka Božja nijemo je plakala.

Zbog čega?

Zašto u Sirakuzi, zašto tada?

Već 8. rujna navečer biskup je prosvijetlio narod: Madona je plakala jer su njezina sina ovdje i sada uvrijedila đavolska uvjerenja.

Svi su znali na koga je mislio.

Na talijanskim izborima u lipnju kršćanski demokrati izgubili su apsolutnu većinu; u Sirakuzi je na vlast došao Savez komunista i socijalista, a radnička četvrt oko Via degli Orti jedna je od njegovih vodećih utvrda.

Riječima službenog izvješća, Sirakuza je "prodorom komunističkog korova zagađena crvenim".

Usput rečeno, tu se smjestila i jedna baptistička zajednica.

Naposljetu, i sam Angelo Ianusso bio je "zaražen" lijevim idejama i istupao je na sindikalnim skupovima.

Baranzini je suze proglasio antikomunističkim manifestom.

 Ni postupci ni tumačenje nadbiskupa nisu neobični, ali jest tempo kojim je stvarao činjenice.

Već u prosincu sicilijanski kler svečano je obećao da će gipsanoj figuri podići dostojno svetište.

Baranzini je otvoreno govorio kako bi se Sirakuza mogla priključiti velikim marijanskim svetištima, poput francuskog Lourdesa ili Fatime u Portugalu.

Tko bi bio tako bešćutan i mislio na ispraznost i financijske interese - umjesto da kao skeptik zašuti i bude zahvalan zbog Antonine Ianusso koja je istog mjeseca na svijet donijela zdravog sina?

I Vatikana se dojmila opširna dokumentacija slučaja. Ili Baranzinijeva pretjerana žurba koja nije dopuštala povlačenje.

U listopadu 1954. papa Pio XII, službeno je priznao reljef Majke Božje iz Sirakuze čudom.

nastavlja se...