Profesor kemije i pasionirani lovac na čuda, Luigi Garlaschelli sa Sveučilišta Pavia, zato se pomaže replikama.

Garlaschelli, među ostalim, raspolaže cijelom kolekcijom kipova koji plaču.

Princip je uvijek isti: figura je napravljena od poroznog materijala, primjerice gipsa, ima šupljinu i izvana je lakirana.

Ako se šupljina napuni tekućinom, gips je postupno usiše, ali je ne može odstraniti kroz sloj laka.

Tada su dovoljne sitne pukotine u kutovima očiju - i figura počne liti 'suze'.

Njegov primjerak reljefa Madone iz Sirakuze ispunjava te uvjete, objavio je Garlaschelli već sredinom 90 - i time proturječio nalazu biskupske komisije.

Danas se Majka Božja iz Sirakuze ne bi mogla nadati službenom priznanju.

Kao i stotine drugih Marijinih ukazanja i čudesa od sarlandskog Marpingena (1876./77., 1999.) preko Garabandala u sjevernoj Španjolskoj (1941.), New Yorka (1945.) i Amsterdama (1945./1959.) do Međugorja u Hercegovini (od 1981.), Maasmechelena u Belgiji (1983./84.) ili Sievernicha u Voreifelu (2000./05.).

Sva ona nisu crkveno priznata, brojna su osporena.

A trenutačnu tendenciju plakanja krvi umjesto suza Garlaschelli je jednom komentirao: 'Mislim da je to zato što danas imamo televiziju u boji'.

Kako bi skinula s vrata takve poruge, vatikanska Kongregacija za proglašenje svetih zapravo se odavno ograničila na spontana izlječenja i pušta da slučajeve rasvijetli 80 liječnika svih usmjerenja prije nego što teološke instancije uopće povuku potez.

No crkvu ne pritišću samo prosvjetitelji.

Barem  su jednako jake magijske čežnje njezinih članova.

Priznato ili ne, samo Međugorje godišnje posjeti milijun ljudi.

U Latinskoj Americi i drugdje katolici masovno postaju evangelici, jer ih oni agresivno mame čudima i više ih nije briga za reputaciju u znanstvenim krugovima.

No Rim balansira.

Vjera ne treba čudo, jednom je ustvrdio kardinal Joseph Ratzinger - i kao papa Benedikt XVI. ipak pronašao ljubazne riječi za prevarantske krvave suze u Civitavecchiji.

Robert Pfaller u procvatu čuda ne nalazi znak snage već krize institucionaliziranih religija.

Znak da regularni pogon ne zadovoljava vjernike, da je hijerarhija izgubila na autoritetu.

Kao 1953. u 'crvenoj' Sirakuzi, gdje je nadbiskup Baranzini vješto iskoristio čudo suza kako bi obnovio vjeru.

Četiri godine nakon događaja dovršeni su planovi za svetište u čast Madonne delle Lacrime, Gospe od Suza: monumentalna betonska stuktura s futurističkim svjetlarnicama, visoka 103 metra, koja će primati 17.000 ljudi.

Izrazito avangardan projekt.

Građevinski radovi ipak su se odužili.

Godine 1968. posvećena je kripta, tek 1994. pravo svetište.

Iz niše iznad masivnoga brončanog oltara otad sjaji reljef iz kojeg je stiglo čudo.

U srebrnom okviru s pozadinskim osvjetljenjem, postavljen na besprijekorno bijel zid.

Stakleno okno čuva ga od oštećenja.

I od ljudi kao što je skeptični Luigi Garlaschelli.

Danas hram djeluje predimenzionirano, kao ispao iz vremena.

Što god da se 1953. dogodilo u Via degli Orti - čudo silne, nepresušne rijeke hodočasnika nije se ukorijenilo.

Mjesto među velikim europskim hodočasničkim  središtima, Sirakuzi je ostalo uskraćeno. 

Možda zato što je Baranzinijevo čudo, odveć uvjetovano vremenom, ostalo vezano uz hladni rat.

Ili zato što su teolozi Bultmannova kova ipak bioli u pravu: ako ima Boga, on je iznad proizvoljnih ludorija i igrica moći.

 

nastavlja se