S druge strane, ne mogu se isključiti čudesna ozdravljenja dok medicina nema bolji odgovor.

Objasniti Božju volju stvar je teologa.

Prirodna znanost jednostavno ne može ništa reći o natprirodnome.

Tako barem glasi stajalište rašireno i među znanstvenicima što nisu bliski religiji - koje međutim osporavaju odlučni ateisti poput evolucijskog biologa Richarda Dawkinsa.

Dawkins svaku metafizičku spekulaciju smatra temeljno iracionalnom, neutemeljenom i štetnom, fatalnim nusproizvodom ljudske evolucije.

Drugi teoretičari pretpostavljaju da su ljudska društva u početku imala dobre razloge za razvijanje magijskih praksi, samo što su te prednosti u međuvremenu postali nedostaci.

Sukladno tome razni istraživači mozga traže genski programirani "Božji centar" koji bi u vezi s individualnim iskustvima mogao objasniti tvrdokornu religioznu sklonost - čudesne vizije opisuju kao svojevrsni neuronski defekt.

Psiholozi su opet utvrdili vezu između traumatičnog djetinjstva, bijega u svijet mašte i prijemčivost za paranormalne fenomene zbog kojih i nereligiozni ljudi vjeruju u paranormalno.

Zajednička tim pristupima je tendencija patologiziranja vjerovanja u čuda, dok filozof Pfaller bira raslojeniju perspektivu.

Kao suprotnost paranoiku postavlja religiozno  neovisnog "fetišista" čuda: dok paranoidni vjerovatelj u čuda uživa upravo u tome što ga suvremenici doživljavaju sablažnjivim i zato posebnim (ili misli da ga tako doživljavaju), fetišistu privlači samo igra s bizarnim.

Jednostavno rečeno: u predvidljivoj, reguliranoj svakodnevici draži ga neobično, senzacija.

Iluzija da tu ima još nečega, zabavnijeg od sive normale.

Fetišist ne traži smisao nego promjenu.

Masa vjerovatelja u čuda  trebala bi se kretati negdje između ta dva pola.

A ono što pokreće mase, ne ostavlja ravnodušnima političke vođe.

Njihove priče o čudima ne samo da mogu legitimirati vlastitu moć, one otpuštaju i oslobađaju sile.

Čuda otvaraju mogućnost da svijet ne mora biti onakav kakav jest.

Da postoje neslućene opcije i stupnjevi slobode.

Da je moguće više pravde i dublja spoznaja.

Prosvjetiteljski prigovor kako vjerovatelji u čuda prekriže ruke, ne čine ništa i ograničavaju se na nadu, zato je prekratka dosega.

Pri pažljivijem promatranju nije rijedak slučaj upravo suprotno: vjerovatelj u čuda pokazuje se kao osobito motivirani činitelj promjena - upravo zato što se ne da zaplašiti skeptičnim "realizmom".

Zato burna suvremenost nije samo doba čuda nego i doba razotkrivanja navodno čudesnog.

Kao i kod drugih "paranormalnih" fenomena, manipuliranih seansi, falsificiranih slika NLO-a, manipuliranih krugova u žitu - popis varki beskonačan je.

Prevaranti se nadaju profitu od hodočašća, žele se praviti važni ili sasvim iskreno pomagati svojoj vjerskoj zajednici.

Pritom im odmaže moderna forenzika.

Od 1389. u Nepalu su se čudili čudesnoj relikviji čija je zgrušana krv postala tekuća - dok 2004. jedan kriminalistički biolog nije pokazao da je riječ o vješto smiješanoj tiksotropnoj supstanciji: tvari koja pri jačem pokretu mijenja agregatno stanje.

Slično se pokazala krv koja je 1995. navodno potekla iz očiju Madone u talijanskoj Civitavecchiji: bila je ljudska - ali s muškim DNK-om.

Vlasnik devocionalije (predmeta obožavanja) odbio je usporedni test.

Unatoč takvim nalazima Crkva i vlasnici ne daju istražiti moguće čudesne predmete. I u Sirakuzi.

nastavlja se...