Dvojica redovnika bili su cijeloga života bliski prijatelji. Nakon smrti jedan se rodio kao Deva, nebesko biće, u raju, dok mu se prijatelj rodio kao crv u hrpi balege.

Devi je ubrzo počeo nedostajati stari prijatelj te se pitao gdje je ponovno rođen. Nije ga mogao naći u svom raju pa ga je potražio u drugim nebeskim prostranstvima. Tamo ga nije bilo. Uz pomoć svojih nebeskih moći, deva je pretražio svijet ljudskih bića, no ni tamo ga nije bilo.

Nikako, držao je deva, njegov se prijatelj nije mogao roditi kao životinja, ali pogledao je i u životinjski svijet, za svaki slučaj.

No ni tu nije bilo traga njegovu prijatelju iz prošlog života. Deva je potom pretražio svijet koji mi zovemo “jezovitim” i na svoje iznenađenje upravo ondje našao svog prijatelja, koji se ponovno rodio kao crv u odvratnoj hrpi smrdljive balege!

Prijateljske veze ponekad su toliko jake da nadžive i smrt. Deva je osjećao da mora spasiti svog starog prijatelja iz tako nesretnog stanja, bez obzira što ga je tamo doveo zakon karme.

Tako se deva pojavio ispred hrpe balege i zazvao svog starog prijatelja:

“Hej, crve! Sjećaš li me se? Bili smo redovnici u prijašnjem životu, a ti si mi bio najbolji prijatelj.

Dok sam se ja ponovno rodio na rajskim nebesima, ti si se rodio u ovoj odurnoj hrpi kravlje balege.

No, ne brini, mogu te povesti sa sobom u raj. Dođi, stari prijatelju!”

“Pričekaj tren”, reče mu crv. “Što je to tako divno u tom “raju” o kojem stalno melješ? Ja sam jako sretan ovdje u svojoj mirisnoj, ukusnoj i prijatnoj balegi. Hvala ti lijepa.”

“Ne razumiješ”, na to će deva, koji mu je potom opisao sve divote i ugode raja.

“Ima li tamo kakve balege?”, upita ga crv koji je odmah prešao na stvar.

“Naravno da nema!”, odgovori mu deva.

“Ma onda nema šanse da odem tamo, makni se!”, reče mu crv, vrativši se u svoju hrpu balege.

Deva je mislio, kada bi crv samo mogao vidjeti raj, razumio bi o čemu mu govori. Tako je deva začepio nos i zabio svoje nježne, nebeske ruke u odurnu balegu, tražeći prijatelja crva. Našao ga je i izvukao van.

“Ej! Ostavi me na miru!”, izderao se crv. “Upomoć! Uzbuna! Uzbuna! U pogibelji sam!” Nekako se uspio izvući iz devine ruke i zaronio ponovno u svoju hrpu balege.

Dobri je deva ponovno gurnuo ruku u smrdljivu gomilu, opet je pronašao crva i pokušao ga izvući.

Skoro je uspio, no kako je crv bio klizav od balege i nije želio izići, pobjegao mu je i drugi put, sakrivši se dublje.

Stotinu i osam puta deva je pokušavao izvući jadnog crva iz njegove hrpe balege, no crv je bio tako vezan za svoju dragu hrpu, da bi mu svaki put pobjegao!