ČOVJEKOVA MOLITVA
Obraćam se Tebi ovom molitvom bez kraja i cilja, ne što sam uvjeren da je ti čuješ, nego što znam – i to je jedino što znam pouzdano – da je ja izgovaram.
Ja idem obasjanim putem, zdrav sam, miran i osjećam kao slast i raskoš vrijeme koje prolazi – drugi leže sad u bijedi, u bolovima, pod torturom nepomičnih sati.
Ja imam krov nad glavom i prostrt stol na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi.
A ako u prostorima koje mi naseljavamo našim slutnjama zaista nema nikog da je primi i ako si i Ti samo jedna potreba i dio mog osjećanja, onda neka ostane ova moja zahvalnost kao jedini stvaran znak da sam ja živio i da si Ti morao postojati.
Ivo Andrić