Charles Darwin – Postanak čovjeka

Tko je čovjek?

Odakle dolazi?

Kamo ide?

Svaki čovjek se bar ponekad našao pred ovim pitanjima, oči u oči sa sfingom života.

 

Ovu sfingu može zatrpati pijesak pa nam se čini kao da je nema, kao što se dogodilo i sa sfingom u Egiptu, ali ona uvijek nanovo izranja i tjera nas da se pitamo i tražimo odgovore na temeljna ljudska pitanja.

Ljudi su oduvijek imali neki odgovor koji im je davao smisao i orijentaciju u životu.

Čovjek današnjice je zbunjen jer mu znanost nudi jedan odgovor, a religija drugi, pa tako na satu biologije o porijeklu čovjeka učimo jedno, a na vjeronauku drugo.

 Postoje i hvalevrijedna nastojanja ujedinjavanja ova dva puta i stvaranja potpunije i jedinstvene slike o stvarnosti koju zovemo čovjek.

Drevni narodi svih kontinenata također su imali svoje odgovore, koje povezuje činjenica da su čovjeka doživljavali kao biće koje ima nebeski i zemaljski dio, vječni i prolazni.

U renesansi su učili da je čovjek mikrokozmos makrokozmosa, tj. da u sebi u malom nosi cijeli univerzum, koji velikim dijelom još nije probuđen.

Stari Grci su govorili da se čovjek sastoji od duha, duše i tijela.

 Uglavnom, čovjek je doživljavan kao duboka i složena stvarnost.

Međutim, u Europi se s renesansom slika svijeta promijenila.

Sveto i svjetovno su razdvojeni, jer se znanost počela baviti isključivo opipljivim i materijalno dokazivim stvarima što je amputiralo i sliku o prirodi i čovjeku kao njenom dijelu.

 Stvorio se jaz.

U XIX. stoljeću su s jedne strane bili pristalice vladajuće teorije o Božjem stvaranju svake vrste posebno, koji su čvrsto vjerovali u uvriježene dogme i isto tako čvrsto odbacivali “zemaljske činjenice”, a s druge su bili znanstvenici koji su svoje teorije nastojali utemeljiti na čvrstim materijalnim dokazima i uz pomoć egzaktnih metoda.

Jedan od tih znanstvenika bio je i Charles Darwin.

PORIJEKLO ČOVJEKA

Djelo Porijeklo čovjeka objavljeno je 1871. godine.

Darwin je odlučio obraditi pitanje o porijeklu čovjeka tek pošto je većina prirodnjaka usvojila učenje o evoluciji vrsta.

Nakon vatrenog krštenja s djelom Postanak vrsta, ovo je djelo u javnosti dočekano mnogo mirnije, posebno što se tiče protivnika učenja o evoluciji vrsta.

Vrijeme od dvanaest godina koje je proteklo od objavljivanja njegova prvog djela bilo je dovoljno da se ljudi priviknu na novo i drugačije gledanje na porijeklo živog svijeta, pa makar se i ne slagali s njim.

 Darwinova teorija u Porijeklu vrsta izazvala je buru, ne toliko zbog sudbine životinja i biljaka, već zato jer se moglo naslutiti da ni čovjek neće biti “pošteđen” evolucije.

Jedini cilj Porijekla čovjeka je, kako kaže Darwin, bilo ispitati: prvo, da li čovjek, kao i svaka druga vrsta, vodi svoje porijeklo od nekog ranije postojećeg oblika drugo, način njegova razvoja i, treće, vrijednost razlika koje postoje među ljudskim rasama.

ČOVJEKOVO PORIJEKLO

Darwin je na temelju utvrđenih činjenica zaključio da je čovjek potomak nekog starog, nižeg i izumrlog oblika.

Do ovog zaključka je došao temeljitim proučavanjem čovjeka i nižih vrsta.

Čovjekovo tijelo je sagrađeno po istom modelu kao i tijelo drugih sisavaca – organski sustavi, osjetila, zajednički nagoni kao nagon za samoodržanjem, spolnost, ljubav majke prema novorođenčetu, nagon novorođenčeta za sisanjem, itd.

 Veliku sličnost čovjek pokazuje s čovjekolikim majmunima, pa su čak i razlike u građi i ponašanju između muškog i ženskog spola kod čovjeka slične razlikama kod majmuna.

 Čovjek je podložan, kao i ostali sisavci, ptice, pa čak i kukci, onome tajanstvenom zakonu koji čini da se izvjesni normalni procesi, kao trudnoća, pa i sazrijevanje i trajanje različitih bolesti, upravljaju prema mjesečevim periodima.

Cijeli proces razmnožavanja vrsta do rađanja i hranjenja mladunčadi neobično je sličan kod svih sisavaca.

 Osobito je zanimljiva činjenica da embrij čovjeka u početku razvoja jedva možemo razlikovati od embrija ostalih kralježnjaka.

Navodi dalje da se od viših životinja ne može navesti niti jedna čiji neki dio tijela nije u rudimentarnom stanju, pa niti čovjek ne čini izuzetak od tog pravila.

Kod čovjeka kao primjer navodi očnjake, repne pršljenove, slijepo crijevo, treći očni kapak itd.

Ovo sve upućuje da čovjek vodi porijeklo od nekog nižeg oblika.

Životinje pak osjećaju, kao i čovjek, zadovoljstvo i bol, sreću i nesreću.

 Vole se zajedno igrati.

Strah djeluje na njih kao i na nas, izazivajući podrhtavanje mišića, jako lupanje srca i kostriješenje dlake.

Kaže da je nepovjerenje, izdanak straha, vrlo karakteristično za većinu životinja.

Jedan pas je, kaže, izražavao ljubav prema svome gospodaru tako da ga je čak i u samrtnoj agoniji milovao.

 Psi izražavaju ljubomoru ako njihov gospodar pokazuje naklonost prema bilo kome drugome.

To dokazuje, kako kaže, da životinje ne samo da vole, već i žele biti voljene.

One vole odobravanja i pohvale.

Kad svom gospodaru nosi košaricu, pas pokazuje zadovoljstvo i gordost.

 Tuga majmunice za izgubljenim mladunčetom tako je jaka da je kod nekih vrsta izazivala smrt, a majmune siročiće uvijek usvajaju drugi majmuni i brižno ih čuvaju.

Iz ovoga vidimo da između čovjeka i životinja postoji i dublja sličnost od sličnosti tjelesne građe – sličnost u izražavanju nekih emocija, načinu ponašanja.

Darwin kaže da životinje izražavaju više intelektualne emocije i sposobnosti, vole zabavu i pate od dosade (psi, majmuni), da sve životinje osjećaju čuđenje, a mnoge pokazuju radoznalost.

Navodi da nagonski strah koji su osjećali prema zmijama, majmune nije mogao spriječiti da ponekad zadovolje radoznalost podižući poklopac sa sanduka u kojem su zmije čuvane.

Životinje imaju odlično pamćenje za lica i mjesta, asocijacije.

Kaže da psi, mačke i konji imaju veoma žive snove što potvrđuju njihovi pokreti pri spavanju.

Mnoge životinje su društvene – žive zajedno, opominju jedne druge na opasnost, love u čoporima, brane zajednicu i sl.

Darwin smatra da je pažnja najvažnija sposobnost za čovjekov duhovni napredak, ali i za napredak životinja.

Neki čovjek koji je obučavao majmune izvođenju vještina najveću je pozornost obraćao na to kakva im je pažnja.

Ako majmunu, kaže on, let neke muhe na zidu ili kakva druga sitnica može poremetiti pažnju kad mu on nešto objašnjava, onda tu nema nade za uspjeh.

Ako bi pokušao pomoću kazne učiniti nekog majmuna pažljivim, onda bi on postajao jogunast.

Uglavnom je prihvaćeno da je razum ono što izdiže čovjeka iznad svih drugih bića na Zemlji.

Darwin kaže da i životinje imaju određenu sposobnost razmišljanja i opisuje slučajeve za koje smatra da se teško mogu pripisati nagonu ili naslijeđenoj navici.

Tako navodi primjer majmuna kojima je davao smotuljak koji je sadržavao šećer i osu nakon što bi ih osa jednom pecnula pri odmatanju, svaki sljedeći put prinosili su smotuljak ušima kako bi ispitali da li se nešto unutra kreće.

Uspoređivanjem građe fizičkog tijela i nekih oblika ponašanja uočljiva je velika sličnost kod čovjeka i životinja, naročito viših.

Međutim, Darwin kaže da postoji bitna razlika između čovjeka i životinja u tome što čovjek ima savjest ili moralni osjećaj.

Ona je, kako kaže, izražena u kratkoj i zapovjednoj riječi dužnost, koja ima tako visoko značenje.

To je najplemenitija od svih ljudskih osobina koja tjera čovjeka da, bez i jednog trenutka oklijevanja, žrtvuje svoj život za život nekog drugog bića ili da se, poslije potrebnog promišljanja, prisiljen jedino jakim osjećajem pravičnosti ili dužnosti žrtvuje za neku veliku stvar.

Bez obzira na kratkotrajno zadovoljstvo ili bol, čovjek se, kako kaže Darwin, može ponašati po određenim pravilima ponašanja.

 Dakle, i čovjek ima nagone kao i životinja, ali i osjećaj moralnosti koji ga izdvaja i oplemenjuje.

Dalje kaže da čovjek treba kontrolirati i svoje misli i da sve što neku lošu radnju čini intimnom duši, olakšava i njeno izvršenje, te citira misao rimskog vladara i filozofa Marka Aurelija: Obično, kakve su ti misli, takav ti je i karakter duše, jer duša je obojena mislima.

Darwin napominje da je čovjek vjerojatno još u veoma rano doba stekao društveni nagon koji je u njemu razvio osjećaj za zajednicu i to da vodi računa o njenom odobravanju i neodobravanju.

Te da je vjerojatno u početku to bilo pravilo na osnovu kojeg je čovjek mogao praviti razliku između onoga što je ispravno, i onoga što nije.

 Dakle, prvi poticaj za razvijanje društvenih vrlina bila je pohvala i pokuda, a kasnije se njegova moralnost postupno uzdizala.

Dakle, Darwin smatra da čovjek potječe od nekog ranije postojećeg oblika, ali naglašava da je duhovna razlika između najnižeg čovjeka i najviše životinje ogromna.

 Nesebična ljubav prema svim živim bićima, metafizičko razmišljanje, razmišljanje o Bogu, divljenje kakvoj veličanstvenoj prirodnoj pojavi, mašta i slično, nalaze se izvan njihove moći poimanja.

Ali, naglašava da je razlika u duši samo u stupnju, a nikako u vrsti, i zato je protiv toga da se čovjek svrstava u posebno carstvo.

 Osjećaji, pamćenje, pažnja, radoznalost, podražavanje, razum, itd., kojima se čovjek ponosi, mogu se naći i u nižih životinja u začetku ili u dobro razvijenom stanju.

 Naglašava da je moralni osjećaj najbolja i najveća razlika između čovjeka i životinja, a da su se čovjekove moralne i duhovne sposobnosti postupno razvijale.

NAČIN RAZVOJA ČOVJEKA

Darwin dokazuje da se čovjek uzdigao do vrha organske ljestvice, a ne da je tamo postavljen od početka, te da se čovjeku razvijalo i tijelo i duh.

Čovjek se postupno razvijao pod djelovanjem istih onih zakona koji vrijede za razvoj svih bića – borbe za opstanak iz koje proizlazi prirodno odabiranje, upotrebe ili neupotrebe dijelova tijela, korelativnih promjena, djelovanjem okolnih uvjeta na život, spolnim odabiranjem, a moralne osobine su napredovale više pod djelovanjem navika, moći razmišljanja, pouke, religije.

Naglašava da možda postoje i drugi dosad neotkriveni razlozi zahvaljujući kojima je čovjek postigao stupanj čovječnosti.

Čovjek u sebi ima različite impulse, od nagona do najviših moralnih navika, i između njih se često odvija borba.

Ponekad djelujemo nagonski, kao na primjer kad se mlada majka zbog materinskog nagona izlaže i najvećoj opasnosti za svoje dijete, ali to možda ne bi učinila za svako ljudsko biće.

VRIJEDNOST RAZLIKA KOJE POSTOJE MEĐU RASAMA

Darwin kaže da sve ljudske rase vode porijeklo od jednog prvobitnog stabla.

Karakteristične razlike među rasama ne mogu se objasniti djelovanjem onih zakona koje spominje ranije, kao što su različiti uvjeti života, nasljeđem učinka veće upotrebe ili neupotrebe dijelova tijela, načelom korelacije i sl.

Nije uspio objasniti razlike među rasama.

Kaže da ostaje još mogući utjecaj spolnog odabiranja, ali ne tvrdi da se tim mogu objasniti razlike.

 Priznaje da ostaje nešto neobjašnjeno.

Kaže da su se ljudske rase diferencirale u nekom vrlo dalekom vremenu jer su one već izdiferencirane i u najstarijem razdoblju o kojem imamo nekih podataka.

KARIKA KOJA NEDOSTAJE

Darwin promatra današnje majmune kao najbliže čovjekove rođake i najbolje predstavnike naših prvobitnih predaka.

Kaže da ne smijemo smatrati da je prvobitni predak evolucijskog stabla kojem pripadaju majmuni i čovjek bio sličan bilo kojem današnjem majmunu.

Mi ne znamo, smatra on, koliko je proteklo vremena otkada se čovjek kao vrsta odvojio od stabla uskonosih majmuna, ali može biti da se to dogodilo u jednoj tako davnoj epohi kao što je eocenska.

Veliki prekid na organskom lancu između čovjeka i majmuna koji se ne može premostiti nikakvom izumrlom ili živom vrstom – karika koja nedostaje velika je zamjerka teoriji po kojoj je čovjek potomak nekog nižeg oblika.

Darwin smatra da ova zamjerka neće teško pasti onima koji vjeruju u opće načelo evolucije, i zato što se prekidi viđaju u svim nizovima jer se oni sastoje od velikog broja izumrlih prijelaznih oblika.

Nedostatak fosilnih ostataka koji bi povezali čovjeka s majmunolikim precima objašnjava time što geolozi nisu ispitali mnoga područja.

Od objavljivanja djela Porijeklo čovjeka prošlo je 137 godina, no još uvijek nije pronađena karika koja nedostaje.

U međuvremenu, možda i nije toliko važno da li se čovjek uzdigao do vrha organske ljestvice ili je tamo postavljen od početka, koliko je važno da izražavamo ono što nas razlikuje od životinja – savjest, odnosno moralni osjećaj, te plemenito djelovanje iz osjećaja dužnosti.

Završit ćemo s riječima filozofa Imanuela Kanta koje i Darwin navodi u svom djelu: Dužnosti! 

Ti čudna misao što ne radiš niti udvaranjem, niti laskanjem, niti prijetnjom, već oslanjajući se samo na svoj zakon u duši i na taj način zadobivajući uvijek za sebe poštovanje, iako ne uvijek poslušnost ti pred kojom svi prohtjevi postaju nijemi pa mada se potajno i bunili – otkuda je tvoje porijeklo?

http://nova-akropola.hr