NEBO I OBLACI

I kakovi god naši životi bili, naša je Buda priroda uvijek tu.

I uvijek je - savršena.

Mi kažemo da ju čak niti Bude ne mogu učiniti boljom s njihovom beskrajnom mudrošću, niti ju živa bića mogu pokvariti s njihovom prividno beskrajnom pometnjom.

Naša bi se istinska priroda mogla usporediti s nebom, a zbunjenost uobičajenog uma« oblacima.

Nekih dana nebo je potpuna zamračeno oblacima.

Kada smo dolje na zemlji, gledajući gore, teško je povjerovati da gore ima išta drugo osim oblaka.

Samo trebamo poletjeti avionom da bismo otkrili gore iznad bezgranično prostranstvo vedrog plavog neba.

Odozgo, oblaci za koje smo bili sigurni da su svugdje, sada se čine tamo dolje tako maleni i daleki.

Trebali bismo se uvijek nastojati sjetiti: oblaci nisu nebo i ne „pripadaju" nebu.

Oni tamo samo lebde i prolaze svojim pomalo besmislenim i nepouzdanim oblikom.

I oni nikada ne mogu na nebu okaljati ili ostaviti bilo kakav trag na bilo koji način.

Gdje je točno ta Budina priroda?

U nebolikoj prirodi našeg uma.

Savršeno otvoren, slobodan i bezgraničan, u osnovi je toliko jednostavan i prirodan da nikada ne može biti kompliciran, iskvaren, ili okaljan, toliko čist da je to čak izvan pojma o čistoći i nečistoći.

Govoriti o toj prirodi uma kao nebu - sličnoj, naravno da je samo poredba koja nam pomaže da započnemo zamišljati njegovu sveobuhvatnu beskrajnost; jer Buda priroda ima odliku koju nebo ne može imati, sjajno - zračeću jasnoću svjesnosti.

Kako je rečeno:

To je jednostavno vaša besprijekorna, sadašnja svjesnost, spoznajna i prazna, neprikrivena i osviještena.

Dudjom Rinpoche je napisao: