„BOLNI

Bardo umiranja nastupa između trenutka kada navučemo na sebe posljednju bolest ili uvjet koji će skončati u smrti, i prestajanje „unutarnjeg disanja".

Zove se „bolni" jer ako nismo pripremljeni za ono što će nam se dogoditi u smrti, to moglo bi biti jedno iskustvo užasnog bola.

Čak i za one koji prakticiraju cijeli proces umiranja još uvijek može biti bolan, budući da gubitak tijela i ovoga života može biti vrlo teško iskustvo.

Ali ako smo imali uputstva o smislu smrti, znat ćemo kakova je ogromna nada kada Temeljna Svjetlost svane u trenutku smrti.

Ipak još uvijek ostajeneizvjesnost da li ćemo ju prepoznati ili ne, i zbog toga je toliko važno ustaliti prepoznavanje prirode uma kroz praksu dok smo još živi.

Ipak mnogi od nas nisu imali dobru sreću da slučajno susretnu učenja, i mi nemamo predodžbu o tome što je uistinu smrt.

Kada iznenada pojmimo da naš cijeli život, naša sva stvarnost, iščezavaju, to je užasavajuće.

Mi ne znamo što nam se događa, ili kuda odlazimo. Ništa nas u našim prijašnjim iskustvima nije pripremalo za to.

Kao što će svatko tko se brinuo za umiruće znati, našu će tjeskobu čak povisiti iskustvo fizičke boli.

Ako se nismo brinuli za naše živote, ili su naša djela bila škodljiva i negativna, osjećat ćemo kajanje, krivnju, i strah.

Zato, imati donekle bliskost sa tim učenjima o bardoima donijeti će nam neko umirenje, poticaj, i nadu, čak ako ih nikada nismo bili prakticirali i ostvarili.

Za prave praktičare koji točno znaju što se događa, ne samo da je smrt manje bolna i zastrašujuća nego je pravi trenutak koji su bili očekivali; oni ga sučeljavaju smireno i čak sa radošću.

Sjećam se kako je Dudjom Rinpoche običavao pričati priču o smrti jednog obistinjenog yogina.

On je bio bolestan nekoliko dana, i njegov je liječnik došao proučiti puls.

Liječnik je otkrio da će on umrijeti, ali nije bio siguran da li da mu kaže ili ne; njegovo se lice oduljilo, i stajao je pokraj postelje gledajući ozbiljno i staloženo.

Ali yogin je bio uporan, s gotovo djetinjim zanosom, da mu kaže najgore. Konačno je liječnik popustio, ali je pokušao govoriti kako bi ga utješio.

Rekao je ozbiljno: „Čuvaj se, došlo je vrijeme."

Na liječnikovo iznenađenje yogin bijaše ushićen, i uzbuđen kao malo dijete gledajući na božični poklon koji treba otvoriti.

„Je li to doista istina?" pitao je.

„Kakove ugodne riječi, kakove radosne vijesti!"

Zagledao se u nebo i umro pravo u stanju duboke meditacije.

Na Tibetu svatko je znao da je umrijeti neobičnom smrću bio način da se doista pribavi sebi ime ako to nisi već uspio učiniti za života.

Čuo sam o jednom čovjeku koji je bio odlučan umrijeti nadnaravno i u velikom stilu.

Znao je da bi učitelji često stavili do znanja kada će umrijeti, i sazvali učenike da budu zajedno prisutni kod njihove smrti.

I tako je taj osobit čovjek sakupio sve svoje prijatelje na veliku gozbu oko njegove samrtne postelje.

Sjeo je tamo u položaj meditacije očekujući smrt, ali ništa se nije dogodilo.

Nakon nekoliko sati njegovi su se gosti počeli osjećati umornima od čekanja i rekoše jedni drugima: „Idemo početi jesti."

Napunili su svoje tanjure, i tada pogledali na budućeg mrtvaca i izjavili: „On umire, on ne treba jesti."

Kako je vrijeme prolazilo a još nije bilo znaka smrti, „umirući" je i sam postao umoren glađu, i zabrinuo se da uskoro neće njemu ništa ostati za jesti.

Sišao je sa njegove posmrtne postelje i pridružio se slavlju.

Njegov veliki posmrtni prizor pretvorio se u ponižavajući neuspjeh.

Usavršeni se praktičari mogu pobrinuti za sebe kada umiru, ali obični će trebati imati svog učitelja pokraj postelje, ako je moguće, ili u protivnome duhovnog prijatelja koji ih može podsjetiti o biti njihove prakse i nadahnuti ih za Gledište.

Ma tko mi bili, mogla bi biti ogromna pomoć biti dobro upoznat s tijekom umiranja.

Ako spoznamo stupnjeve umiranja, znat ćemo da su sva čudna i nebliska iskustva kroz koja prolazimo dio prirodnog procesa.

Dok taj proces započinje, to saopćava dolazak smrti, i podsjeća nas na oprez.

I za praktičara svaka će etapa umiranja biti putokaz, podsjećajući nas o tome što se događa, i o praksi koja se treba činiti na svakoj točci.