Učenje

Bosanski su krstjani, dakle, bili gnostičko-manihejski nasljednici i kao takvi učili da postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla: dva su najviša bića, jedno dobro, koje je bilo začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog.

Nažalost, o učenju “Crkve bosanske” ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao “knjige nečastive”, te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora.

Ipak postoje dva rukopisa (čija vjerodostojnost, doduše, nije u potpunosti potvrđena) koji se prema gradovima u kojima se čuvaju nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga.

To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (što se pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna).

Prema “Bečkoj tajnoj knjizi” Satana “bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i
naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu”.

Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se
podijelilo na dva.

U vrijeme dok je služio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael.

Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, poželio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo.

“I zasjede na nebesa, zapovjedajući anđelu koji bijaše nad ajerom i njome koji bijaše nad
vodama. I podigne dva dijela vode gore u zrak, a od trećeg dijela satvori pedeset mora. I tako bijaše izvršena podjela voda...

Onda ponovo zapovijedi anđelu koji bijaše nad
vodama: “Da staneš na dvije ribe!”

I tada podiže jednu, treću ribu, iznad glave svoje i
zemlja tu ostade suha.

Onda uze vijenac od anđela koji bijaše nad ajerom, i od polovine vijenca načini svoj prijestol, a od druge polovice sunčano svjetlo on napravi.

Zatim uze vijenac od anđela koji bijaše nad vodama - od jednog dijela napravi svjetlo mjesečevo, a od drugog svjetlo dana.

Od kamenja satvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih pak satvori anđele - duhove svoje, kao u Svevišnjeg.

Sazdade zatim gromove, daždove, grad i snijeg i postavi svoje anđele nad njima.

Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne životinje, drveće i trave.

A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice.”

“I tada odluči Satana da satvori človjeka, da ima neko da mu služi.

I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu.

I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje satvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da uđe u njega.

Anđeli mnogo plakahu, kad spoznaše da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome...”

Doznavši za prevaru Satanaelovu, Svevišnji ga liši njegove božanske moći i naslova Boga.

Da bi ublažio time prouzročen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada.

Ali pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio.

Svevišnji spozna da ga je ovaj prevario.

Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega.

Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a ta Riječ i sin bio je arhanđeo Mihael koji se prozva Isus Krist.

On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko.

Izašao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom.

Tokom života Isus je činio djela spasa i sve ono o čemu govore evanđelja.

Kako je samo prividno imao ljudsko tijelo, Isus nije mogao ni jesti, ni trpjeti, ni umrijeti, ni uskrsnuti.

Osramotio je Satanaela stavivši ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog “el”, što znaci anđeo, tako da se on od tada naziva Satana.

Izvršivši svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo ušao u Oca u kojem je bio na početku.

U skladu s ovom “naukom” krstjani su provodili svoj život i obrede.

Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane, kao i krštenje vodom, zbog čega odbijaju poslanje Sv. Ivana Krstitelja.

Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu anđeli pate u smrtnim tijelima.

Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju).

Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krštenje koje daju krstjani.

Sakrament krštenja, koji bosanskohumski krstjani nazivaju “krštenjem Kristovim”, dijeli se polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja.

Time se opraštaju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni grijeh pa je potrebno da svaki onaj koji sagriješi bude ponovo ”kršten”.

Osim obreda svjetovnog tipa, sve katarsko-patarenske sljedbe, pa tako i “Crkva bosanska”
imale su inicijantske obrede koje su prolazili “usavršeni” članovi zajednice.

Inicijacija je shvaćena kao put oslobođenja duše zarobljene u materijalnom - korumpiranom i
degradiranom tijelu kojim zbog nesavršenosti njegova tvorca upravlja princip Zla.

U tu svrhu koristili su različite tehnike ekstaze za odvajanje duše od tijela, tehnike slične onima iz hindu-Yoge.

Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u “Usavršene”, “pravi krstjani” su se obavezivali
na apsolutnu čistoću duha i tijela, i na još strože vegeterijanstvo.

Osuđivali su ratove i ubijanja, jer su smatrali da se svaki čovjek može za svog života spasiti, te su čak osuđivali i svako ubijanje životinja.

Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje smatrajući da se na taj način umanjuju izgledi za spas tog čovjeka.

nastavlja se...