Sukob Grgura Ninskog s papom

Pri osvjetljavanju latinsko-slavenskog jezičnog konflikta u Dalmaciji veliku ulogu imaju
dva sačuvana papina pisma iz 925. godine.

Ta su pisma donijeli u Hrvatsku papini poslanici ankonski biskup Ivan i palestrinski biskup Leon, kojima je papa Ivan X. povjerio zadatak da na samom mjestu riješe ovdašnji crkveni problem.

Šaljući na put svoje izaslanike, papa im je dao posve određenu direktivu što da urade.

Ivan X. je točno uočio da interes njegove politike na slavenskoj obali Jadrana u prvom redu ugrožava glagoljica.

Imao je mnogo razloga da bude zabrinut.

Tu, na samom pragu Italije, razvija se jedna tuđa, "barbarska" kulturna snaga koja - ako joj se dopusti daljnji samostalan razvitak - može vrlo lako poremetiti ravnotežu na ovom delikatnom europskom sektoru i postati izvorom nepredvidivih opasnosti za prestiž i supremaciju Rima.

Zato je opći zadatak papine istočnojadranske politike bio da se ovdje energično suzbije slavenski pokret i da se uspostavi čvrsta crkvena disciplina koja će takve pojave i ubuduće onemogučiti.

Ovaj papin plan jasno se ogleda u spomenutim pismima.

Ona pokazuju da je, barem s gledišta Rima, pitanje crkvenog jezika bilo centralno sporno pitanje u tadašnjem dalmatinskom sukobu.

U prvom pismu, upućenom episkopatu "svete salonitske crkve", papa prigovara dalmatinskom kleru što se u njihove biskupije uvukla neka nauka "koje nema u svetim knjigama", odnosno poziva kler da se greške odlučno isprave kako bi se u slavenskoj zemlji bogoslužje opet obavljalo na latinskom jeziku, a ne na "tuđem", tj. slavenskom.

U drugom pismu isti papa obraća se kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu i svim biskupima, županima, svećenicima i narodu u Sclavoniji (tako je papa nazvao hrvatsku zemlju) i Dalmaciji.

Te svoje adresate papa obavještava da su Slaveni primili kršćanstvo još u apostolsko doba, a zatim im spominje primjer Sasa koji su u novije vrijeme primili ne samo nauku rimske crkve nego i latinski jezik.

U vezi s tim napomenama papa traži i od Hrvata da svoju djecu koju žele posvetiti svećeničkom pozivu već od rane mladosti dadu poučavati u rimskoj nauci.

Papa se pri tome zapitao: "Koji bi se pravi sin svete rimske crkve, a takvi ste svi vi, mogao radovati prinoseći žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku"? (in barbara seu Sclavinica lingua).

Na koncu Ivan X. moli adresate da se pokore naredbama dalmatinskih biskupa te da se u svim liturgijskim obredima služe isključivo latinskim jezikom.

Latinski kler je na spomenutom splitskom saboru 925. godine do temelja srušio sve projekte o samostalnoj hrvatskoj crkvi.

Taj je sabor bio vješta stupica postavljena Hrvatima.

Na tom je sinodu bio prisutan i kralj Tomislav, a hrvatsku crkvu zastupao je Grgur Ninski.

kralj Tomislav

Ovo je bio crkveni sabor (sinod) na kojemu su pravo glasa imali samo crkveni dostojanstvenici, tj. biskupi, dok stavovi velikaša i kralja nisu bili pravno mjerodavni.

To znači da se nasuprot nekolicini latinskih biskupa iz dalmatinskih gradova, uz koje su bili i papini poslanici, našao usamljen glas Grgura Ninskog.

Papini izaslanici ispitujući latinsko-slavenske odnose našli su i najprikladniju političku formulu kojom je bilo moguće suzbiti glagoljizam.

Ta je formula glasila: uspostaviti nad cijelim teritorijem hrvatske države primat splitske latinske crkve, koja će onda postupno likvidirati slavenski pokret.

U toj formuli, kao što znamo, bile su sadržane i stare ekspanzionističke ambicije splitskih crkvenih vrhova kojima se sada pružila prilika da definitivno uspiju.

Ne treba ni naglašavati da je takvo rješenje obećavalo papinskoj politici dvostruku dobit.

Ono je dalmatinske biskupe, koji su donedavno bili vezani uz Bizant, sada čvrsto priklanjalo Rimu.

S druge strane, ambicije toga klera i njegov ekonomski položaj u Dalmaciji bili su za papu dovoljno jamstvo da će se nad Hrvatima uspostaviti maksimalna disciplina.

nastavlja se...