Osnovne odluke splitskog sinoda iz 925. godine:

 

Legalizirana je laž da je apostol Petar poslao blaženog Dujma u Salonu te "ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajne".

Na temelju toga splitska crkva dobiva metropolitanski naslov, a pod jurisdikciju njezina biskupa potpao je čitav teritorij Hrvatske države.

U vezi s prvom odlukom dokinute su i sve promjene koje su u pogledu crkvene organizacije nastale poslije pada Salone, pa je tako ukinuta i Ninska biskupija.

Određeno je da se ondje gdje je to moguće obnove stare biskupije iz rimskog doba.

Biskupima je zabranjeno ("neka se koji biskup naše pokrajne ne usudi...") zaređivati svećenike "koji upotrebljavaju slavenski jezik".

Slavenskim popovima dopušteno je služiti misu "samo ako bi bila oskudica (latinskih) svećenika", ali i u tom slučaju treba za svakog takvog svećenika ishoditi posebnu dozvolu rimskog pape da smije obavljati službu.

Među zaključcima splitskog sabora padaju u oči i dvije zanimljive formulacije koje donekle otkrivaju odnose što su vladali na tom skupu, a naročito držanje Grgura Ninskog i kralja Tomislava.

Poslije kanona broj 10., u kome se zabranjuje zaređivanje slavenskih svećenika, ubačen je poseban kanon, očigledno upućen Grguru
Ninskom kao opomena: "Neka biskup Hrvata zna da je kao i mi svi podložan našoj metropolitanskoj crkvi", dakle neka zna da ni on ne smije zaređivati popove glagoljaše.

Ova formulacija otkriva da je Grgur na sinodu branio ne samo nezavisnost svoje crkve nego s istom odlučnošću i slavensku liturgiju.

Druga formulacija odnosi se na kralja Tomislava i hrvatske velikaše.

To je također poseban kanon i u redosljedu dolazi odmah iza opomene "biskupu Hrvata".

U tom zaključku (kanonu) kaže se uz ostalo: "Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dieceze unutar granice naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka ni jedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike ... uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupima odgovaraju Bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere.

Naša je savijest pred Bogom čista".

Kralj i velikaši su bili na strani Grgura Ninskog te su i njihovi stavovi bili čvrsti, jer inače sinod ne bi izricao prijetnju da će oni odgovarati pred Bogom.

Iz podataka kojima znanost raspolaže može se zaključiti da je na ovom splitskom saboru držanje kralja Tomislava bilo u najmanju ruku lojalno prema slavenskoj vjeri.

Otpor hrvatske strane bio je vjerojatno žešći i odlučniji nego što su to predvidjeli latinski biskupi i papini izaslanici.

Grgur Ninski je odbio da se pokori diktatu splitskog sinoda i prosvjedovao je kod pape.

Bit će da su pozicije ninskog biskupa bile još vrlo jake, jer je papa Ivan X., koji se nekoliko mjeseci prije toliko angažirao da se suzbije glagoljica, odbio da potvrdi sve one saborske zaključke protiv kojih je Grgur ustao.

Papa se odjednom uplašio pred posljedicama što ih mogu izazvati zaključci splitskog sinoda i u pismu splitskom nadbiskupu istaknuo je da treba ići "pravičnim putem", pa je pozvao u Rim i njega i Grgura Ninskog da mu "sve po redu razjasne".

U izvorima nema nikakvih indicija da su Grgur i nadbiskup zaista bili u Rimu, ali je zato dobro poznat razlog papine zabrinutosti.

Upravo u to vrijeme, najopasniji protivnici Bizanta, Bugari, pošli su u ratni pohod na Hrvatsku.

Situacija je bila takva da je zbog tog rata moglo doći do jačeg zbližavanja između Tomislava i Bizanta, a to se papi činilo opasnim, pa je odlučio da ne zaoštrava jezični i crkveni spor s Hrvatima.

Mjesto toga on se aktivno angažirao da se bugarskohrvatski rat prekine, da bi se poslije toga mogao bez vanjskih smetnji posvetiti definitivnom obračunu s hrvatskom Crkvom.

Osim toga je papi trebalo vremena da političko-diplomatskim manevrima u pogledu crkvenih sporova što više neutralizira kralja Tomislava, da ga odvrati od podrške koju je pružao Grguru Ninskom.

Ova papina politička igra urodila je ubrzo dobrim rezultatima.

Njegovi izaslanici uspjeli su nagovoriti bugarskog cara Simeona da obustavi rat s Tomislavom, a to je papinske pozicije u Hrvatskoj maksimalno ojačalo.

Da bi iskoristio veliku prednost koju je time stekao, papa je godine 928., preko svog izaslanika biskupa Madalberta, sazvao u Splitu još
jedan sinod.

nastavlja se...