Korijeni

Po svom ustrojstvu i učenju “Crkva bosanska” pripada katarsko-patarenskom pokretu čiji korijeni sežu daleko u prošlost, u prva stoljeća kršćanstva.

U to vrijeme, izvirući iz Male Azije, javlja se više različitih učenja temeljenih na duhovnim spoznajama koji s jedne strane objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a s druge strane nalaze izvor u riječma Isusa, Evanđeljima i Pavlovim poslanicama.

Ta različita učenja u početku individualno vrlo jaka, s vremenom se, kako im prvobitni impuls slabi, međusobno približavaju i ujedinjuju u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na području Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam.

Gnostici zlo poistovječuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom, smatraju da se čovjek mora posvetiti asketizmu te da treba posjedovati “sofiju”, odnosno mudrost, da bi se oslobodio okova ovoga svijeta.

Zbog primjesa starih učenja gnostici su bliži obrazovanim ljudima tog vremena te su kao takvi bili veliki suparnici kršćanstvu.

U trećem stoljeću Perzijanac Manes (216.-277.g.) na dualističku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i kršćanstva.

Osnova njegove religije je dualizam: vjerovanje u vječnu borbu Svjetla i Tame, dobroga i zlog boga.

Gnostičko i manihejsko učenje je cvjetalo sve dok kršćani nisu došli na vlast.

Poslije toga su bili primorani skrivati se, ali su neprestano vršili podzemni utjecaj tako da je u svoje vrijeme učenje jedne gnostičke sekte prihvatio i Muhamed.

Iako su se različite gnostičke škole vremenom razvodnile, njihova učenja su i dalje živjela, podržavana od grupa koje su isto tako bile pod utjecajem manihejstva.

Jedna takva jaka struja pojavila se u 7. stoljeću u Armeniji pod imenom pauliciani, odnosno pavličani.

Pod njihovim utjecajem nastaje u 10. stoljeću u Bugarskoj bogumilstvo, nazvano po popu Bogumilu.

Pod različitim imenima pavličanski se impuls iz Bugarske i Dugmathije širi dalje na zapad i istok pod različitim imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Agen Tolouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju te krstjani u Bosni i Humu.

Te grupe stvorile su skoro jake struje mišljenja jer su počele razvijati jednu intenzivnu aktivnost prozelitizma na cijelom kršćanskom Zapadu, pa i na Istoku.

Tokom mnogih godina djelovale su samo kroz tajna bratstva, no počevši od 12. stoljeća dale su otvoreno na znanje svoja učenja, čime su izazvale brojne konflikte, koliko religiozne toliko i socijalne.

Javni poredak i kršćanska Crkva našli su se tako ugroženi pred tim duhovnim pokretima.

nastavlja se...