Drugi splitski sinod iz 928. godine:

Drugi splitski crkveni sabor bio je mnogo manje buran od prvoga jer je kraljeva podrška Grguru Ninskom sada bila slabija.

Kralj i velikaši morali su biti obzirni prema papinom izaslaniku.

Bili su pod dojmom velike pomoći koju im je papa pružio otklonivši od njih bugarsku opasnost i nisu se mogli usprotiviti njegovim planovima o reorganizaciji crkve.

Na ovom drugom saborovanju latinaši su prikazali crkveni sukob kao Grgurovu pohlepu za vlašću.

Zanimljivo je da se u sačuvanom izvještaju o zaključcima drugog splitskog sinoda ni jednom riječju ne spominje jezično pitanje.

To je bio taktički manevar latinaša koji može značiti i to da je otvoreni napad na glagoljicu bio neoportun, a možda i nemoguć.

Slavonski liturgijski i prosvjetiteljski pokret mogao se, po njihovoj ocjeni, likvidirati i zaobilaznim putem pa su odluke donesene 928. godine ograničene na ukidanje samostalne hrvatske Crkve i uspostavu nekadašnje vlasti splitsko-salonitske nadbiskupije.

Naglasak svih odluka bio ja na tome da se sve vraća na stanje kakvo je bilo "u staro doba".

Budući da prije dolaska Hrvata nije u Ninu bilo biskupije, ta je biskupija ukinuta, a Grguru su ponudili jednu od biskupskih stolica koje su u rimsko doba postojale, i to skradinsku, sisačku ili duvanjsku.

Ali da bi uvrijedili Grgura, latinaši su, prema sačuvanim dokumentima dodali: "No ako on (tj. Grgur Ninski) za ogromnom biskupskom časti hlepi, pa nije zadovoljan jednom biskupijom, neka preuzme službu svih ovih triju biskupija, sebi i njima na propast ...".

Na drugom splitskom saboru Grgur je definitivno poražen.

Nije se ni žalio papi, koji je bez odgađanja potvrdio pa čak na Grgurovu štetu i pooštrio saborske odluke.

U svom pismu, napisanom iste godine, papa (sada Leon VI) oštro kori Grgura, pa mu čak prijeti i izopčenjem, a svim biskupima na hrvatskom teritoriju naređuje da se splitskom nadbiskupu svom dušom pokoravaju i da ga "ljube kao oca".

U ovom papinom pismu posljednji se put spominje Grgurovo ime.

O njegovoj daljnjoj sudbini ništa se ne zna.

Nije moguće utvrditi kako su Latini provodili odluke drugog splitskog sabora i kako su im se Hrvati odupirali, jer za dugi period koji je tome slijedio nemamo nikakvih povijesnih izvora.

Glagoljica je žilavo odolijevala latinizaciji šireći područje svog utjecaja.

Potiskivana u Dalmaciji širila se u dalmatinskom zaleđu, Bosni, kao bosanska glagoljica - bosančica.

Počela je druga polovica XI. stoljeća i na hrvatskom prijestolju u Biogradu na moru sjedi
kralj Petar Krešimir IV., čovjek latinskog odgoja okrenut leđima slavenskoj tradiciji koja je za njega i njegovu vlast stalan izvor spontanog narodnog revolta.

I dok su hrvatski građani, priori, velikaši i kralj lako pronalazili jezik s mogučnicima na čitavom mediteranu, obezvalašćena plemenska sirotinja shvaćala je od svega što joj se govorilo samo ono što su joj kazivali popovi galagoljaši.

Apokrifi su bili uzbudljiva literatura, a glagoljaši su ih obilato prevodili i prepisivali prodirući pomoću njih i drugih spisa bliže duši naroda.

I što su te tvrdoglave seljačke popove dugačke brade i nešišane kose, koji su orali i kopali kao i ostali seljaci, gospoda iz gradova i biskupskih stolica više progonila i proklinjala, to su se oni više približavali narodu i postajali s njime jedno.

I na pojedinim biskupskim stolicama uvijek je bilo ljudi koji nisu zaboravljali stari borbeni plan o samostalnoj hrvatskoj Crkvi.

Ti su biskupi bez obzira na zabrane i anateme posvećivali mlade popove koji su čitavo znanje o pismenosti stekli sričući "az-buki".

Tako se na hrvatskom teritoriju, u okviru Crkve, stvarala jedna zasebna nedisciplinirana formacija, u osnovi heretička, nadahnuta otporom ne samo protiv latiniteta nego i protiv općih koncepcija što ih je nosila kršćanska civilizacija.

Ova će tendencija naći svoj krajnji buntovnički izraz u bogumilstvu.

Upravo tada na kršćanskom je zapadu papa Nikola II. provodio dalekosežne reforme da bi u rasklimanoj crkvenoj organizaciji uspostavio disciplinu.

On je pokušao odstraniti bezakonja do kojih je dolazilo pri izboru i samih papa, a osim toga energično je zabranjivao ženidbu svećenika.

U vezi s tim reformama došao je 1060. godine u Hrvatsku poseban papin izaslanik, koji je najprije u Biogradu posjetio kralja Petra Krešimira a onda je u Splitu sazvao crkveni sabor.

Medu odlukama tog trećeg splitskog sabora, koje se podudaraju s kanonima što su ih tada općenito usvajali brojni slični sinodi u katoličkim zemljama, nalaze se i dva zaključka koja su bila odraz tadašnjih dalmatinsko-hrvatskih specifičnosti.

Prvi od tih zaključaka (kanona) glasi:

"Ako bi odsad koji od klerika nosio bradu ili dugu kosu, nema više prava da ulazi u crkvu; njega treba podvrči kanonskoj kazni prema njegovom crkvenom stupnju."

Ali važniji je drugi zaključak:

"Zabranjuje se pod kaznom prokletstva zaređivati Slavene ako nisu vješti latinskoj knjizi ...", a jedan izvor dodaje ovome:

"Bilo je naređeno i naloženo da se nitko ubuduće ne usudi obavljati bogoslužje na slavenskom jeziku, nego samo na latinskom i grčkom ..."

Poslije papina odobrenja ovih protuslavenskih odluka počelo je njihovo energično provođenje.