Djelo

Kako smo već vidjeli, oko 1200. godine “Crkva bosanska” je već jaka i utjecajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša.

Za to postoje dva važnija razloga.

Prvi je što je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.

Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih točaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od kršćanstva.

 Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za
njega još i danas čuje riječ: “Za Kulina bana i dobrijeh dana!”, dobro je shvatio njenu
vrijednost za očuvanje Bosne.

On i svi njegovi velikaši “dobri Bošnjani” pristaju uz krstjane, te “Crkva bosanska” postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine.

Nadalje, kroz čitavo to vrijeme “Crkva bosanska” sudjeluje u vodstvu države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrašnje razmirice.

Vremenom, na svakom plemičkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i potjecali iz plemičkih obitelji.

Utjecaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom.

Da li je uopće postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošcu nije dokazano.

No, činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih europskih zemalja, jedino u Bosni bio na određen način legalan.

Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni.

Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje
“krivovjerja” na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog hereze.

No, ni inkvizicija, ni križarski pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti.

Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.

Kralj Tvrtko

U dolini Neretve, glavno uporište u obrani od Turaka bilo je u Počitelju. Ovu tvrđavu je sagradio kralj Tvrtko godine 1383., i imala je stratešku ulogu u kontroliranju puta do mora dolinom rijeke Neretve.

Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka, za vrijeme kojega je Bosna bila najveća i najjača.

No nakon njegove smrti prilike su se izmijenile.

Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlučnosti da je održe jakom.

Istovremeno na scenu stupaju i franjevci.

“Mala braća” uspjela su u onome u čemu nisu uspjeli križari.

Privoljevši neke plemiće na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajedništvu vladara i velikaša “Crkve bosanske”.

Posljednja kap u čaši bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalažljivost posljednjeg
bosanskog vladara Stjepana Tomaševića.

Neodlučan, plivao je između Rima, krstjana, franjevaca, mađarskog kralja Matijaša Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajući se sad jednima, sad drugima.

Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio Mehmed II.

Uzdajući se u tvrde gradove i pomoć Matijaša Korvina, mladi kralj uskratio je sultanu traženi danak.

Na to Mehmed II skupi vojsku i krene na Bosnu.

Ali sada se Stjepan Tomašević, još nespreman za rat i bez očekivane pomoći Korvinove, predomisli i posla sultanu danak, na što mu ovaj obeća mir za daljnjih 15 godina.

Tek što je Bosna odahnula, nahrupi sultanova vojska preko granice i kroz par dana opkoli kralja u Ključu.

Iznenađen i smućen, kralj je izgubio glavu.

Povjerovao je pismu da će,
ukoliko se preda bez borbe, dobiti život i slobodu.

No, za njega nije bilo milosti.

Bosna nije mogla imati dva gospodara.

Ali još prije smrti izdao je na sultanov nalog zapovijed vojvodama i zapovjednicima gradova da predaju tvrđave Osmanlijama u ruke.

Tako se zbilo da je za osam dana više od 70 gradova i gradića potpalo pod sultanovu vlast.

Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg Stjepan Vukčić, gospodar Humske zemlje, ali ni on se neće moći još dugo obraniti opkoljen s tri strane.

 

1486. godine pada i njegovo posljednje uporište Novi na moru.

No, vratimo se natrag u vrijeme kralja Tvrtka.

Do tog vremena krstjani su primjerom svog života uživali neprikosnoven autoritet među narodom.

Narod prihvaća i uvažava njihove
moralne stavove.

Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao što je tada bilo uvriježeno u Europi.

Jedino je morala obećati “da će biti vjerna”.

Smrću kralja Tvrtka i prilike u “Crkvi bosanskoj” su se izmijenile.

“Dobri krstjani” su se osilili, postali bogati i moćni i pomalo ublažili sprovođenje teških odredbi svoje sljedbe.

Imanja poklanjaju rođacima i za rod se više brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema kršćanskom nauku.

Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i ”Crkvi bosanskoj”.

Nema podataka o njenom
postupnom nestajanju, a narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve morao podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je “Crkva bosanska” ikada i
postojala.

Da li su krstjani prihvatili muslimanstvo smatrajući ga srodnim (potekli su iz istih izvora), ili su odmah potpuno istrebljeni, pitanja su koja za sada moramo ostaviti bez
odgovora.

nastavlja se...