PREDAVANJE DR. IVE PILARA O BOGUMILSTVU

(10. veljače 1927.)

Međutim dualizam, kako su ga imali naši bogumili, nije došao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

<

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila čak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji.

Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzičar, slikar i liječnik, živući na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokušao je jednu reformu tada već dekadentnog Mazdaizma na taj način, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su u Mezopotamiji, na tlu negdašnje Babilonije živjele.

 

On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodžaba, iz kršćanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konačno uz uporabu budističkih elemenata, osobito budističke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuća filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadržan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao što je to odgovaralo kaldejskim religioznim predodžbama.

Oba principa postoje nužno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u čovjeku, te je ljudska duša djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i čitav materijalni svijet, djelo Boga tmine.

Vedri optimizam, toliko karakterističan za mazdaizam, izmijenjen je u jedan pesimistički svjetonazor, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne može nikada biti dobro, nego je čovjeku i njegovom višem pozivu neprijateljski element.

Postanak čovjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeća na gnostičke sisteme i koja je tako veličanstveno fantastičan, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno prorađeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio čovjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato ću Vam to uštediti.

Važnije je za nas, da je ta pesimistična crta bila glavna značajka i vodeća ideja manihejstva.

Na otkup i spasenje ljudske duše Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaća bila, da se ljudska duša uspješno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duše, a takav paraklet bio je i Mani.

Prije njega došli su kao parakleti na svijet Buda, Zaratustra i Isus.

Tu sinkretičku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi ćemo dapače konstatirati, da je Muhamed uopće vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i međusobne privlačnosti, koja se kasnije dade zamijetiti između manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimističkom naziranju na svijet bio je život Manihejaca vrlo strog.

On je sistematski išao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i života.

Ali pošto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je čitava sekta na dva staleža, na tzv. savršene, perfecti, a zatim na obične članove tzv. slušaoce, auditores.

Savršeni nisu uopće radili niti se brinuli o ničem, što se tiče ovoga svijeta, nego su postili, molili i živjeli od onoga, što su im davali i bili dužni davati obični vjernici, tzv. slušaoci, auditores.

Kessler misli, da je Mani svoje savršene oblikovao prema uzoru budističkih pustinjaka i isposnika.

Nastavlja se…