PROČITANO

661

PUTA

OD 14.01.2018.

BIT MEDITACIJE

Vezani članci

U dubokom miru i tišini meditacije, mi letimice provirimo i vratimo se u tu tajnovitu unutarnju prirodu od koje smo tako davno izgubili uvid usred zaposlenosti i zbrkanosti našeg uma.

Svrha meditacije je u nama probuditi nebu - sličnu prirodu uma, i da nas upozna s onim što mi zaista jesmo, s našom nepromjenljivom čistom sviješću, koja čini sadržaj cijelog života i smrti.

U dubokom miru i tišini meditacije, mi letimice provirimo i vratimo se u tu tajnovitu unutarnju prirodu od koje smo tako davno izgubili uvid usred zaposlenosti i zbrkanosti našeg uma.

Nije li to neobično da naši umovi ne mogu ostati utihnuti duže od nekoliko trenutaka ne posežući za nemirom; toliko su nespokojni i preopterećeni da ponekad pomislim kako smo, živeći u modernom svijetu, kao bića udarena na muke u „međustanju" poslije smrti, u kojem je, kažu, svijest očajnički nespokojna.

Prema nekim vjerodostojnim svjedočanstvima, čak 13 posto ljudi u Americi pati od duševnih poremećaja.

Što nam to govori o načinu našeg života?

Razlomljeni smo na toliko mnogo različitih gledišta.

Ne znamo tko zaista jesmo, s kojim svojim gledištem se poistovjetiti ili u koje vjerovati.

Toliko je proturječnih glasova, zapovijedi i osjećaja koji se nadmeću za kontrolu nad našim unutarnjim životom da se nalazimo razbacani posvuda, u svim smjerovima, ne ostavivši nikoga „ kod kuće."

Meditacija je, dakle, dovođenje uma u sebe, u „svoj dom".

Kažemo da su u Budinom učenju tri stanja koja čine bitnu razliku između vaše meditacije koja je uglavnom put koji donosi privremeno opuštanje, mir i sreću, ili postaju moćan povod za vaše prosvjetljenje i prosvjetljenje drugih.

Zovemo ih: „Dobar na Početku, Dobar u Sredini i Dobar na Kraju."

Dobar na Početku proizlazi od znanja da mi i sva živa bića u osnovi imamo Budinu prirodu kao našu najskrovitiju bit, i shvatiti ju znači osloboditi se neznanja i okončati, konačno, patnju.

Znači, svaki put kada započinjemo uvježbavati našu meditaciju, mi smo ganuti tim, i nadahnjujemo se s pobudom da posvetimo našu praksu, i naš život za prosvjetljenje svih bića, u duhu ove molitve, koju su svi Bude u prošlosti molili:

Da snagom i istinom ove molitve:

Sva bića nađu sreću i uzroke sreće;

Da sva budu oslobođena od tuge i uzroka tuge;

Da nikada ne budu odvojena od svete sreće koja je bezbolna;

I da svi žive u spokojnosti, bez suvišne privlačnosti i suvišne odbojnosti,

I da žive s vjerom u ravnopravnost svih živih bića.

Dobar u Sredini znači oblikovanje uma kojim ulazimo u srž prakse, pobuđeni ostvarenjem prirode uma, iz kojeg proizlazi stav o nepohlepnosti, slobodan bilo kakovog odnosa pojmova, i saznanja da su sve stvari urođeno „prazne", prividne i snu slične.

Dobar na Kraju je način kojim privodimo meditaciju kraju posvećujući sve njene zasluge, i moleći se istinskom žarom:

„Mogu li bilo koje zasluge koje dolaze od ove duhovne prakse biti upućene za prosvjetljenje svih bića; mogu li postati kaplja u oceanu djelanja svih Buda u njihovu neumornom radu za oslobođenje svih bića."

Zasluga je pozitivna moć i potpora, mir i sreća koje zrače iz vaše duhovne prakse.

Namijenite tu zaslugu dugoročno, konačnom dobru bića, za njihovo prosvjetljenje.

Na neposrednijoj razini, namijenite ju tako da bude mir na svijetu, da svatko bude slobodan od siromaštva i bolesti i da doživi cjelokupno blagostanje i trajnu sreću.

Potom, jasno uviđajući prividnu i snu sličnu prirodu stvarnosti, razmislite o tome kako je, u najdubljem značenju, i vi koji posvećujete vašu duhovnu praksu, i oni kojima ju posvećujete, čak i sam čin posvećivanja, sve urođeno „prazno", prividno.

U učenju se kaže da to pečati meditaciju i osigurava da niti jedna od njezinih snaga punih vrlina ne može procuriti ili isteći, i na taj način jamči da niti jedna od zasluga vaše duhovne prakse Bude nikada ne nestane.

Ta tri posvećena načela - umješna motivacija, stajalište nepohlepnosti koji osiguravaju praksu, i posveta koja to utvrđuje - istinski prosvjetljuju i osnažuju vašu meditaciju.

Ona su bila lijepo opisana od velikog tibetanskog učitelja Longchenpa kao „srce, oči i životna snaga istinske prakse".