Kad bismo Bhagavad Gitu promatrali samo kao stari i vrijedan književni tekst, ipak ne bismo mogli ostati nedirnuti zanimljivošću njenog sadržaja.
U epskoj književnosti stare Indije Bhagavad Gita zauzima posebno mjesto.
Ovaj sveti tekst većina obrazovanih Indijaca poznaje napamet.
Općenito, smatra se najboljim izrazom indijskog pogleda na svijet i sukusom stare indijske filozofije.
Bhagavad Gita, ili u prijevodu “Pjesma Uzvišenoga”, jedna je od epizoda epa Mahabharate, “Velike pjesme o plemenu Bharata”.
Ovaj golemi ep, koji se smatra najopsežnijim djelom u svjetskoj književnosti, nastao je iz najstarijih predaja arijske civilizacije koje su se usmeno prenosile, a njegov danas poznat pisani oblik nastajao je stoljećima, u razdoblju od 400. g. pr.Kr. do 400. g. poslije Krista.
U sadržaj Mahabharate upredeni su tako mitološki i obredni motivi, elementi povijesti i političke vještine arijske civilizacije, brahmanska i ratnička predaja, teološke i filozofske ideje, moralno učenje kroz legende, priče, basne i parabole.
Bhagavad Gitu se izdvaja kao poučni dio epa. Nazivaju je potpunije Bhagavadgita upanišadah, što znači “Tajne nauke što ih je otpjevao Uzvišeni”.
Izraz bhagavad proizlazi iz epiteta bhagvan (uzvišeni, milostivi) koji se davao božanskim bićima, dok gita označava pjesmu, božansku mudrost koja razotkriva skrivene zakone života.
U Pjesmi Uzvišenoga pouku daje Krišna, predstavljen istovremeno kao kraljević, junak nad junacima i svemogući stvoritelj svjetova.
Bhagavad Gita je bila tumačena na mnogo načina.
S obzirom na simbole koje sadrži čitav ep, interpretacije su se odnosile na različite razine njihovog značenja u povijesnom, astrološkom, astronomskom, čak i u matematičkom ključu.
No, psihološka interpretacija pruža najbolji način razumijevanja starog indijskog učenja o čovjeku, kroz povezivanje simbola uz nutarnje karakteristike i proživljavanja ljudskog bića.
Simboli Bhagavad Gite neodvojivi su od sadržaja Mahabharate čija je jezgra priča o sukobu dvaju ogranaka iste kraljevske obitelji u plemenu Bharata:
Ganeša, bog mudrosti i pisma. Kaže se da je jednom kljovom zapisao ep Mahabharata.
U Hastinapuri, prijestolnici zemlje Bharata, umire kralj Pandu, a na prijestolje privremeno stupa njegov slijepi brat Dhrtaraštra jer su Panduovi sinovi malodobni.
Petorica Panduovih sinova, ili kako ih ep zove, Pandave, odgajaju se u Hastinapuri zajedno s Kuravama, sto sinova slijepog Dhrtaraštre.
Pandave, koji su zapravo djeca besmrtnih bogova, nadmoćniji su od Kurava u ratničkim vještinama, učenju, takmičenjima, u svemu u čemu se obrazuju kraljevski sinovi, što budi zavist njihovih bratića.
Ova netrpeljivost prerasta u otvorenu mržnju u mladićkoj dobi, kad slijepi kralj izabire najstarijeg Pandavu za svog nasljednika.
Tada ga njegovi sinovi nagovore da ubije Pandave, a poslije neuspjelog pokušaja, prijevarom na kocki, uspijevaju ih izgnati iz zemlje na dvanaest godina.
Kad je vrijeme izgnanstva isteklo, Pandave dolaze pred vrata Hastinapure zahtijevajući svoje nasljedstvo, ali im ga Kurave odbijaju prepustiti.
Tako počinje rat za Hastinapuru unutar iste obitelji, a Pandave i Kurave okupljaju svoje velike vojske.
Konačna bitka se mora odviti na polju Kurukšetri, a znak za početak borbe mora dati jedan od Panduovih sinova, najbolji strijelac plemena Bharata, kraljević Arjuna.
Božanska prisutnost prati Pandave: vozar bojnih kola kraljevića Arjune, njegov savjetnik i prijatelj, je sam bog Krišna.
Bhagavad Gita počinje na bojnom polju: vojske Pandava i Kurava postrojene su na Kurukšetri.
Obje su podjednako brojne i moćne i ishod bitke je neizvjestan.
U sredini, između dviju vojski, nalazi se Arjuna na svojim bojnim kolima kojima upravlja Krišna.
U Arjuninim rukama je luk, a prva odapeta strijela značit će početak bitke.
Međutim, Arjuna promatra obje vojske i u svakoj od njih vidi poznata lica, članove svoje obitelji, prijatelje iz djetinjstva, drugove u igri, učitelje…
I, umjesto da odapne strijelu, on klone na dno svojih bojnih kola, odbaci luk i očajnički zavapi Krišni za pomoć i savjet.
Čemu da se bori?
Nikakva slava ni kraljevstvo nisu dovoljan razlog da uništi ono što je dio njegova života.
Arjuna se ne želi boriti…
Tako počinje razgovor između boga i čovjeka na polju Kurukšetri: klonuli ratnik obuzet sumnjama pita, a Uzvišeni odgovara…
Psihološka interpretacija Bhagavad Gite vezana je uz simbole koji su sadržajno nastavak Mahabharate.
To su Arjuna, Krišna, polje Kurukšetra, dva ogranka obitelji Bharata i Hastinapura, za koju se bore zaraćene strane.
No, upravo zato što je riječ o simbolima, njihov izvanjski oblik kojim su predstavljeni u epu poprima bitno drugačije značenje u psihološkom ključu:
* Kraljević Arjuna, božanskog porijekla, onaj koji ima prirodno pravo vladati Hastinapurom, pripadnik kaste kšatrija (ratnika) – izvanjski je oblik ovog simbola.
U psihološkom ključu Arjuna simbolizira čovjeka, biće koje u sebi posjeduje božansku snagu, ali i sve ljudske slabosti.
Prema starim indijskim učenjima, da bi čovjek mogao ostvariti svoj božanski potencijal, on se mora upustiti u borbu sa svojim slabostima.
To je unutarnje ratništvo, snaga kojom se čovjek odupire kušnjama i pomoću koje je, i nakon neuspjeha, ponovno spreman boriti se sa samim sobom.
No, tome prethodi svjestan izbor, trenutak u kojem čovjek stavlja “na vagu” ono što misli i radi, u kojem se opredjeljuje čemu će težiti: onome što je u njemu najbolje ili božansko, ili će se prepustiti onome što je trenutačno u njemu jako – slabostima. Bhagavad Gita se usredotočuje na ovo vrijeme “vaganja” koje prethodi konačnom izboru.
Čovjek – Arjuna reagira naprosto ljudski: sumnja u sve i sve preispituje, boji se, svjestan je jedino toga da mu je teško, osjeća se beskrajno sam i bespomoćan.
* Krišna, vozar bojnih kola i Arjunin prijatelj koji mu se otkriva kao božanstvo, izvanjska je slika kojom su stari Indijci prikazali jednu dimenziju koja postoji unutar ljudskog bića.
To je božanski dio svakog čovjeka koji je uvijek spreman pružiti pomoć savjetom, ukoliko njegove poruke čovjek želi čuti i poslušati.
* Pandave i Kurave, dva ogranka iste obitelji, simboliziraju dvije strane istog bića – čovjeka.
Pandave, božanski sinovi, su oni poticaji u ljudskom biću koji ga uzdižu i povezuju s njegovim nebeskim porijeklom.
Slušajući Pandave, čovjek izražava ono najbolje u sebi, odnosno živi vrline.
Kurave, sinovi slijepog oca, zemaljski su dio ljudskog bića, poticaji koji čovjeka nagone na slijepo pokoravanje vlastitim nagonima i vezuju uz materijalno, a tada se čovjek nužno izražava kroz mane.
Indijska učenja zato kažu da je jedna od prvih velikih zadaća čovjeka razlikovati poticaje svoje dvojne prirode, prepoznati vlastite Pandave i Kurave, a tek onda slijediti ili ne slijediti njihov poziv.
Upravo zbog svoje dvojne prirode čovjek je biće koje je stalno rastrgano unutarnjim nemirima, jer su ove dvije strane neprestano u sukobu.
Ali, to je prirodno, kažu indijska učenja, i tako će se događati sve dok se čovjek potpuno ne oslobodi svih vezanosti za zemaljsko.
* Hastinapura, prijestolnica za koju se bore Pandave i Kurave, zapravo je “Grad mudrosti”, uzvišeno stanje ljudske svijesti, oslobođeno neznanja, egoizma i vezanosti za materijalno.
To je grad koji prirodno pripada Pandavama, ali on se ne osvaja tako lako, kažu Indijci, a Kurave se neće predati bez borbe.
* Kurukšetra, bojno polje na kojem će se sukobiti Pandave i Kurave, u psihološkom ključu predstavlja ljudsku svijest.
Ona je polje djelovanja čovjeka.
Tu se odvijaju najvažnije bitke i zbivaju najvažnije promjene koje oblikuju ljudsko biće, tu se sukobljavaju duh i materija, trajno i prolazno u čovjeku, vrline i slabosti.
Bhagavad Gita simbolički opisuje čovjeka “iznutra”, kao biće koje posjeduje dimenzije koje tek treba upoznati i dosegnuti.
Čovjek – Arjuna je jedan od Pandava, ima nebesko porijeklo, on je prijatelj i učenik božanskog principa koji nosi u sebi.
Njegova baština je duhovna svijest, Hastinapura, svijest kojom vladaju vrline i mudrost.
Čovjek je biće velikih mogućnosti, međutim, on svoje potencijale tek treba ostvariti.
Pandava tek treba osvojiti Hastinapuru, jer priroda čovjeka nije samo nebeska.
Jednako je snažna njegova vezanost za zemaljsko i zato je trenutačna svijest čovjeka polje sukoba, rastrgana između različitih snaga koje u njoj postoje.
Bhagavad Gita ne govori o bitci koja se događa samo jednom u životu.
Svakog dana čovjek ima priliku pitati sebe hoće li se boriti protiv vlastitih mana, a drevni stihovi Bhagavad Gite izjednačuju ljudski život s ovom unutarnjom borbom koja je neophodna za rast ljudskog bića.
Zato Krišna savjetuje Arjuni borbu, napor u savladavanju onoga što nije Arjunina istinska priroda.
No, Krišna ne govori samo o manama koje Arjuna treba pokoriti.
Neznanje je također ono što ga vezuje za materiju i onemogućuje mu izlazak iz tog stanja vezanosti u kojem sebe neprestano ranjava.
Zato je prva čovjekova zadaća spoznaja: prepoznati svoju dvojnu prirodu i njene različite poticaje.
Razlikovati svoje plemenite težnje od svojih nagonskih prohtjeva, dužnost od želje za ugodom, Pandave od Kurava.
Tada može odabrati. Ali, time je još uvijek na početku puta.
Borba koju Krišna savjetuje znači “poduzeti nešto”, djelovati, jer:
Ne može se čovjek
nikad osloboditi od djela
i spasiti samim time
da djelatnost izbjegava,
a niti je ikad itko
samo samim odricanjem postigao savršenstvo.
Ne postoji takvo biće
koje bi u stanju bilo
da ostane makar samo
i trenutak nedjelatno,
jer ga sama svojstva koja
proistječu iz prirode –
pa i protiv svoje volje – sile
i nagone na djelatnost.
Već i samo mišljenje je
djelatnost u carstvu misli.
Život je sam po sebi djelovanje, ali ga treba znati živjeti.
Kao što djelovati ne znači poduzeti bilo što, tako ni živjeti ne znači živjeti bilo kako.
Kad je čovjek jednom uspio razlučiti i odabrati vlastite Pandave, to svoje znanje treba primijeniti na život.
Krišna zato podučava Arjunu da djelovanju treba dati određenu kvalitetu: vlastitim duhom ovladati nagonima, a “udove djelotvorne” koristiti za vrijedna djela, ne tražeći ništa za sebe.
To znači djelovati zbog dužnosti, umjesto zbog nagonskih prohtjeva.
Želju za dobitkom zamijeniti plemenitošću.
U tome se sastoji borba Arjune – čovjeka. Jedino tako u ljudskom biću postepeno može jačati vladavina Pandava.
Vladajući tako nad samim sobom, čovjek se oslobađa svega što nije njegova istinska priroda.
Krišna objašnjava Arjuni da je jedino takav čovjek prijatelj samom sebi i jedino tako može biti potpuno sretan.
Njegova svijest se tada uzdiže prema “Gradu mudrosti”.
Onome kome je to postalo trajna životna stvarnost, odnos prema svemu što postoji potpuno se mijenja.
Takvog čovjeka Krišna naziva yoginom i mudracem, ali začudo, opisuje vrijednosti koje su bile i ostale prepoznatljive svakom ljudskom biću i izvan granica drevne Indije:
Za yogina onog koji
sasvim vlada sobom
i koji je bogat znanjem,
srcem punim blaženosti,
za kog vrijedi podjednako
svaka stvar na ovom svijetu,
bilo kamen, bilo glina,
pa bilo i sjajno zlato –
velimo da usklađen je.
Pun je uvijek prijaznosti
prema svakom koga sretne,
bilo da su prijatelji,
bilo da su protivnici,
bilo znanci ili stranci,
bilo dobri ili loši,
njemu je to sve svejedno:
on ih ljubi podjednako…
bglavac
irida
