Oče Bartole…
… S visina te htjedoše promatrati,
konkvistadorskih,
oslanjajući se kao kamenite sjene
na svoje mačeve;
svojim zajedljivim ispljuvcima gazili su
zemlju tvojih pothvata;
govorahu: Eno ide agitator,
lagahu: Platiše ga stranci,
Nema domovine, Izdaje nas,
Ali tvoja propovijed nije bila
tek prolazan trenutak,
hodočasnički putokaz, putnikova ura,
Tvoj lik bijaše prostrana šuma,
čelik nesavladivi, skriveno
svjetlo za rascvjetanu zemlju,
tvoja svjetlosna riječ za njih bijaše preteška;
u trajanju vremena, u protjecanju života,
tvoja odvažna ruka bijaše
zodijakova zvijezda, simbol naroda.
Pablo Neruda
Vrijeme španjolskih osvajanja, vrijeme konkvistadora, slavno je vrijeme španjolske povijesti.
To isto razdoblje možemo nazvati vremenom uništenja Indija, jer je donijelo kraj posljednjih velikih kraljevstava Srednje i Južne Amerike.
Često viđena igra povijesti u kojoj se izmjenjuju vrhunci i padovi kraljevstava, naroda i civilizacija, za koju ne možemo tvrditi da je sama po sebi pravedna ili nepravedna, već da je jednostavno u tom trenutku povijesti iz nekog razloga možda bila i nezaobilazna.
Uništenje Indija jedan je od najbrutalnijih krajeva neke civilizacije u poznatoj nam povijesti, a Bartolomé de las Casas jedan od rijetkih Španjolaca koji se svim srcem borio za prava i dostojanstvo porobljenih naroda.
Otok Hispaniola (Haiti) na kojem se 1502. g. iskrcao Bartolomé de las Casas, a godinu dana kasnije postao vlasnikom posjeda u predjelu Vege.
Bartolomé de las Casas rođen je u Sevilli 1484. godine.
Njegov otac bio je jedan od Kolumbovih pratilaca na putovanjima u Novi svijet.
Zahvaljujući sudjelovanju u tim pohodima, obitelj je stekla znatno bogatstvo što je kasnije omogućilo mladom Bartoloméu školovanje na prestižnim sveučilištima u Salamanci i Valladolidu gdje je studirao pravo i teologiju.
Kad je Bartolomé imao 12 godina, otac mu je “za uspomenu” s drugog Kolumbova putovanja doveo jednog Indijanca, pa je kao mladić smatrao posve prirodnim to što Indijanci služe njegovoj obitelji.
Godine 1502. po prvi put odlazi u Ameriku kako bi obišao obiteljska imanja u Srednjoj Americi.
Tu postaje upravitelj encomiende, zemljišnog posjeda s indijanskim stanovništvom koje je živjelo na njemu kao radnom snagom.
Godine 1506. vraća se u Europu, gdje putuje i završava studije, a 1510. godine zaređuje se za svećenika.
Po povratku na Haiti, nastavlja upravljati imanjem ponašajući se “kao dobar gospodar svojih Indijanaca”, i dalje ne pomišljajući da im nanosi bilo kakvu nepravdu time što se koristi njihovom radnom snagom.
Početkom 1511. godine odlazi na Kubu kao kapetan Velásquezove ekspedicije kojoj je cilj bio osvajanje Kube i širenje španjolskih posjeda.
Tu se po prvi put susreće s okrutnošću španjolskih osvajača te se zalaže za umjerenije postupanje prema starosjediocima.
Portret Diega de Velásqueza i karta Kube koju je osvojio 1511. g. Kao guverner Kube Velásquez se sprijateljio s mladim Cortésom i predao mu zapovjedništvo nad ekspedicijom kojoj je zadatak bio osvojiti Meksiko.
REDOVNIK
Bartolomé de las Casas bio je prije svega istinski kršćanski redovnik te velik humanist.
Iako danas pokrštavanje ima prilično negativne konotacije, što je razumljivo budući da se prečesto provodilo nasilno i u suprotnosti sa samim temeljima kršćanske vjere, da bi razumjeli ovog borca za prava stanovnika Indija, potrebno je upoznati ono što je pokretalo njegov život i nagnalo ga da se posveti borbi u kojoj zapravo i nije imao velike izglede za pobjedu.
Glavni pokretač u njegovom životu bio je entuzijazam potaknut vjerom u vrlo čistom obliku.
Svoje duboko shvaćanje Isusa Krista i kršćanstva uopće želio je podijeliti s drugim ljudima iz vrlo jednostavnog razloga – da bi živjeli ispunjeno i sretno kao i on sam.
Međutim, smatrao je da se nikom i ni pod koju cijenu kršćanstvo ne smije nametati silom, te ga u je skladu s time smetalo i boljelo to što loše postupanje konkvistadora zatvara vrata širenju kršćanstva na način koji je on zamislio.
Zbog uloge koju je u svemu tome imala Rimska crkva, las Casas će početi sumnjati u instituciju koju je ranije smatrao svojim domom: Nijedan kralj, nijedan car, pa čak ni Rimska crkva ne može pozvati u rat da se zauzme njihove zemlje ili da ih se podredi s obzirom na vremenita dobra, te će se čak naći na listi nepoželjnih u redovima klera.
Hatuey, poglavica Taino plemena, pobjegao je pred španjolskim osvajačima na Kubu sa stotinjak muškaraca, žena i djece. Organiziravši gerilsku borbu, tri je mjeseca odolijevao Španjolcima, a potom je na prijevaru uhvaćen te živ spaljen u španjolskom kampu 1512. godine.
HATUEY
Prijeloman trenutak u životu Bartoloméa de las Casasa dogodio se za vrijeme osvajanja Kube.
Dogodilo se da su Španjolci zarobili poglavicu starosjedilaca, čovjeka pod imenom Hatuey, koji je sa svojim narodom pobjegao pred Španjolcima s Hispaniole na Kubu.
Velásquez je naložio da se Hatuey živ spali.
Las Casas ga je pokušavao uvjeriti da promijeni odluku, no njegovi su napori bili uzaludni.
Dok je Hatuey bio vezan za stup, prišao mu je jedan franjevac i govorio o kršćanskom Bogu i vjeri, paklu i raju.
Nastojao ga je uvjeriti da će, ukoliko prihvati kršćanstvo prije nego umre, otići u nebo, mjesto slave i vječnog počinka.
Poglavica na to upita redovnika idu li i kršćani, misleći na španjolske osvajače – jedine kršćane koje je upoznao, u nebo.
Redovnik mu odgovori da onamo idu oni koji su dobri, a poglavica mu reče da on ne želi ići nigdje gdje će gledati tako okrutne ljude kao što su kršćani.
Las Casas u svojoj knjizi Kratko izvješće o uništenju Indija pripovijeda o ovom događaju i na kraju zaključuje: Eto kakav su dobar glas i čast stekli Bog i naša vjera zahvaljujući kršćanima koji su otišli u Indije.
ZASTUPNIK INDIJANACA
Ubrzo nakon ovog događaja, las Casas vraća upravitelju Velásquezu svoj posjed i pripadajuće Indijance.
Godine 1516. traži ukidanje encomiende i repartimienta kao sustava koji je sam po sebi bio zao i nemoralan.
Uz pomoć kardinala Cisnerosa, dolazi do budućeg cara Karla V. kojeg savjetuje da je bolje izgubiti sve prekomorske posjede nego da se u njegovo ime čine tolike i tako strašne nepravde.
Tako je las Casas postao najveći borac za njihova prava i dostojanstvo.
Dana 17. rujna 1516. g. službeno postaje procurador de los indios (zastupnik Indijanaca).
Kolonijalni sustav prisilnog rada prema kojem su starosjedioci bili prisiljavani dio godine raditi za beznačajno male ili nikakve plaće na španjolskim farmama, u rudnicima, manufakturama i na javnim projektima.
U svojoj borbi za prava Indijanaca, u godinama koje će uslijediti, las Casas marljivo proučava filozofiju i teologiju kako bi se što bolje pripremio za rasprave s braniteljima španjolskih osvajanja.
S ciljem osvještavanja Španjolaca, las Casas piše knjige i poduzima brojna putovanja preko Atlantika.
Godine 1541. piše Kratko izvješće o uništenju Indija kako bi upoznao cara s divljaštvom i nepravdom koju španjolski osvajači nanose starosjediocima.
Las Casas na vrlo uglađen i fin način polazi od toga da vladar očito nije upućen u ono što se događa u Indijama, jer da zna, nikada to ne bi dopustio:
Preuzvišeni i svemoćni gospodaru!
Božanska je providnost odredila da na njenom svijetu, za upravljanje i dobro ljudskog roda, kraljevi budu očevi i pastiri kraljevstava i naroda.
Oni su, dakle, najplemenitiji i najvelikodušniji pripadnici država.
Nitko nema, a niti s razlogom može dvojiti u ispravnost njihova kraljevskog duha.
Jer ako u državama haraju zla, poroci ili predrasude, to je samo zato što kraljevi za njih ne znaju.
Kad bi im ta zla bila poznata, oni bi ih s velikom pomnjom i budnom spremnošću iskorijenili…
Zna se, naime, da je naravna i urođena vrlina takva da mu je samo poznavanje zla u njegovom kraljevstvu sasvim dostatno da ga rasprši…
Dakle, svemoćni gospodaru, evo mojeg iskustva: živio sam pedeset i više godina u tim velikim kraljevstvima, ili bolje, u tom prostranom i novom svijetu Indija…
I ondje sam vidio da su se počinjala nedjela i štete, izrabljivanja i divljaštva, kakva ljudi ne mogu niti zamisliti…
Uz pomoć dominikanaca i profesora sa Sveučilišta u Salamanci, polazi mu za rukom uvjeriti Karla V. u kolikoj se mjeri loše postupa prema starosjediocima Indija.
Godinu dana nakon izdavanja Kratkog izvješća o uništenju Indija objavljeni su Novi zakoni o Indijama, kojima se ukida postojeći sustav encomienda, a Indijanci postaju slobodni vazali španjolske krune.
U Kratkom izvješću o uništenju Indija las Casas svjedoči o događajima koji su obilježili njegov život, o povijesti Indija, o karakteristikama naroda koje je susreo u Americi te o okrutnosti Španjolaca:
Indijanci su nas jednom dočekali s opskrbom i darovima na deset milja od jednog velikog naselja.
Po našem dolasku, dali su nam veliku količinu ribe, kruha, hrane i sve što su mogli.
Ubrzo, u mom prisustvu, bez motiva i povoda, kršćani, kao da je đavo ušao u njih, poklali su više od tri tisuće osoba: muškaraca, žena i djece, koji su ispred nas sjedili.
Tu sam bio svjedokom tolike okrutnosti kakvu živa bića još nikada nisu vidjela niti će ikada vidjeti.
Sve te narode, nebrojene, sveobuhvatne, različite, Bog je stvorio priprostima, bez zlobe i dvoličnosti…
Oni su ponizniji, strpljiviji, miroljubiviji i mirniji od bilo kojeg naroda na svijetu, neprijatelji su svađa, tučnjava i kavge.
Zaziru od zlobe i mržnje i ne žude za osvetom…
To su ljudi također suhonjavi, krhki, nježnog ustrojstva: oni teško podnose tjelesne napore i vrlo lako umiru od bilo koje bolesti…
Ovo su također vrlo siromašni ljudi, koji malo toga posjeduju i ne žele posjedovati materijalna dobra: zato nisu ni oholi, ni častoljubivi, ni pohlepni…
Poznata je i provjerena istina, znana i priznata čak i od samih zlotvora i ubojica, da nikada stanovnici Indija nisu učinili ni najmanje zlo kršćanima.
Baš naprotiv, oni su držali da su ovi došli s neba, sve dok im kršćani u mnogo navrata nisu nanijeli bezbroj zala, pljački, smrti, nasilja, zlostavljanja…
Detaljni opisi španjolskog postupanja prema Indijancima koje las Casas prenosi u svom izvješću, prepuni su strašnih zločina, krvi i zlodjela.
Prema njemu, za vrijeme osvajanja ubijeno je više milijuna ljudi, žena i djece.
Španjolcima ništa nije bilo zabranjeno, već su si uzeli za pravo da u ime Kralja i Pape opustoše zemlje nevjernika.
Indijance su smatrali nižim bićima i bezbožnicima čija je uloga da služe i rade za svoje gospodare, budući da su sami neuki i necivilizirani pa ih je stoga trebalo pokrstiti i time spasiti njihove duše.
Las Casasova stajališta o ropstvu i slobodi priskrbila su mu mnogo pristaša, ali još više protivnika, prije svega iz redova konkvistadora koji su se željeli obogatiti – prisvojiti zemlju starosjedilaca u ime španjolske krune i domoći se osobnog bogatstva, što su smatrali pravednom nagradom za svoje sudjelovanje u osvajanjima.
Upravo zbog te pohlepe, osvajači vrše pritisak na španjolsku krunu i traže ukidanje odredbi Novih zakona o Indijama.
Katedrala u San Cristóbal de las Casasu, glavnom gradu pokrajine Chiapas u Meksiku.
Nakon dužeg boravka u Španjolskoj (1540.-1544.), las Casas se (uz inzistiranje onih koji su ga željeli udaljiti iz Španjolske i onemogućiti mu bilo kakav utjecaj na Krunu) vraća u Ameriku kao biskup pokrajine Chiapas na granici Meksika i Gvatemale.
Tamo uviđa da su se mnogi Španjolci oglušili na donesene zakone te da i dalje na svojim posjedima drže Indijance kao robove.
Nezadovoljan zatečenim stanjem, las Casas se buni i tako stječe brojne neprijatelje, kako među doseljenicima, tako i među klerom.
Podrška koju je nekada imao u španjolskoj kruni gubi se i on biva službeno ušutkan na dvije godine.
Pod pritiscima osvajača koji su prijetili povlačenjem iz Perua, španjolski kralj ukida odredbe Novih zakona o Indijama.
Iako razočaran, las Casas ne gubi vrijeme te se posvećuje pisanju.
Uz pomoć dominikanaca kojima se pridružio još 1522. godine, u Gvatemali uspijeva podići indijanska naselja, u kojima Indijanci sami odlučuju o svojim vođama (poglavicama).
Godine 1547. još jednom se vraća u Španjolsku.
Tri godine kasnije sudjeluje u raspravi s jednim od najvećih pristaša i branitelja sustava encomienda, Juanom Ginesom de Sepulvedom, koji se zalaže za “pravedni rat” protiv Indijanaca.
U svojoj teoriji de Sepulveda polazi od toga da su Indijanci po svojoj prirodi robovi, a rat protiv njih ne samo da je dozvoljen, već i preporučljiv.
Las Casas, s druge strane, smatra:
Kao što neobrađena zemlja ne daje plodove, ali sadrži u sebi potencijal koji će joj omogućiti da rodi kad jednom bude obrađena, isto tako ne može postojati narod na svijetu,… koji poučen o smislu i prirodnoj ulozi čovjeka, ne može ne dati plodove vrijedne čovjeka.
Tijekom posljednjeg desetljeća svog života, las Casas nastavlja pisati, kritizirajući Krunu i njene odluke u vezi kolonija.
Mnogi Španjolci iz Amerike željeli su ga ušutkati, poslati u samostan ili umiroviti.
Iako kod mnogih omražen, cijeli je život imao utjecaj na Krunu, koja se našla između njega i osvajača koji su željeli nagradu za uložen trud i sudjelovanje u osvajanjima Indija.
Umro je u Madridu u srpnju 1566. godine, među dominikancima.
Godine 1848. glavni grad pokrajine Chiapas u Meksiku dobio je novo ime – San Cristóbal de las Casas, prema dvojici svetaca zaštitnika: sv. Cristóbalu i Bartoloméu de las Casasu čiji je cijeli život bio vođen jednom idejom:
Svi narodi svijeta razumna su bića, svi imaju razum, volju i slobodu izbora…
Svaka rasa ljudi zasebna je jedinka, a svi su slični glede porijekla i naravi…
Autor: Vedrana Dragojević
bglavac
irida
edin.kecanovic
