BARDO I DRUGA

Bardo je tibetanska riječ koja jednostavno znači „prijelaz" ili praznina između dogotovljenja jedne situacije i naleta druge.

„Bar" znači „usred", a „do" znači „lebdeći" ili „zavitlan."

Bardo je riječ koja je postala čuvena zahvaljujući popularnosti Tibetanske knjige mrtvih .

Od njezina prvog prijevoda na engleski 1927, ta je knjiga izazvala ogroman interes među psiholozima, piscima, i filozofima na Zapadu, i bila prodana u milijunima primjeraka.

Naslov Tibetanska knjiga mrtvih izmislio je njezin prevoditelj, američki poznavatelj klasika W.Y.Evans-Wentz, oponašajući slavnu (također pogrešno naslovljenu) Egipatsku knjigu mrtvih.

Istinsko ime knjige je Bardo Todrol Chenmo; što znači „Uzvišeno oslobođenje kroz slušanje u Bardu".

Bardo učenja su pradavna, i nalaze se u takozvanim Dzogchen Tantrama.

Ta učenja imaju porijeklo koje se proteže unatrag preko čovjekoljubivih učitelja do Praiskonskog Bude (zvanog na Sanskrtu Samantabhadra, a na tibetanskom jeziku Kuntuzangpo), koji predstavlja apsolutnu, suštu, nebu - sličnu praiskonsku čistoću prirode našeg uma.

Ali sam je Bardo Todrol Chenmo dio opsežna ciklusa učenja ostavljenog u baštinu od učitelja Padmasambhave i objelodanjena u četrnaestom stoljeću od tibetanskog vizionara Karma Lingpe.

Uzvišeno oslobođenje kroz slušanje u Bardu, Tibetanska knjiga mrtvih, je jedinstven primjerak spoznaja.

To je vrsta knjige-vodiča ili ilustriranog putopisa o posmrtnom stanju, koja je namijenjena za čitati od učitelja ili duhovnog prijatelja osobe kada ta osoba umire, i poslije smrti.

Na Tibetu se kaže da ima „Pet Postupaka za Postizanje Prosvjetljenja bez Meditacije":

- viđenjem velikog učitelja ili posvećenog predmeta;

- nošenjem posebno posvećenih crteža ili mandala sa svetim mantrama;

- kušajući sveti nektar, posvećen od učitelja za vrijeme posebne temeljite pripreme;

- sjećajući se prijenosa svijesti, powa, u trenutku smrti;

- i slušajući određena duboka učenja, kao što je Uzvišeno Oslobođenje kroz slušanje u bardu.

Tibetanska knjiga mrtvih upućena je onome koji prakticira ili nekome bliskom tom učenju.

Za modernog je čitatelja krajnje teška te i pobuđuje niz pitanja na koja se jednostavno ne može odgovoriti bez istog znanja tradicije koja ju je donijela na svijet.

Ona je poseban slučaj jer se knjigu ne može potpuno razumjeti i upotrijebiti bez poznavanja nepisanih usmenih poduka koje učitelj prenosi na učenika, a koje su ključ za njenu primjenu.

U ovoj knjizi, dakle, predstavljam učenje, s kojim se Zapad zbližio kroz Tibetansku knjigu mrtvih, s mnogo opširnijom i shvatljivijom povezanošću.