Uz Aztečko Carstvo uglavnom se vezuje duh ratništva koji je bio izrazita karakteristika aztečkog naroda tijekom njegova uspona iz potpune povijesne anonimnosti, kao i za trajanja snažnog i dobro organiziranog carstva.
Međutim, cjelovita slika o Aztečkom Carstvu moguća je jedino ako uzmemo u obzir još dvije njegove, jednako važne, nutarnje karakteristike – duboku prožetost religijom i posebnu sklonost prema poeziji i umjetnosti općenito.
Ove su tri značajke bile međusobno povezane i isprepletene: poezija i umjetnost nalazile su neiscrpno nadahnuće u mitsko-religijskim sadržajima, povezivanju ljudskog i božanskog, i traženju puta prema Bogu; ratnici su se često okretali molitvi pripremajući se za borbu meditacijama i postom, a ratničke himne spjevane u njihovu čast ističu vrline koje su se zahtijevale od ratnika.
U zenitu svoje moći Aztečko Carstvo obuhvaćalo je više naroda. Uz Azteke, važnu su ulogu imali narodi Texcoca i Tlacopana s kojima su tvorili trojni savez, te čitav niz pokorenih naroda pripojenih carstvu. Kulturna nastojanja bila su dobrim dijelom sinteza mnogih različitih utjecaja koje su svi ovi narodi u većoj ili manjoj mjeri baštinili iz tzv. náhuatl tradicije proslavljene po vrsnim umjetnicima i majstorima zanata Toltecima. Azteci su o njima govorili: “Sve što su radili bilo je predivno, prelijepo, dostojno poštovanja.” Sami Tolteci bili su nasljednici još starijih kultura Olmeka i grada Teotihuacána, od kojih preuzimaju gotovo identičan panteon bogova, monumentalne piramidalne građevine i skulpture, kalendar, pismo u obliku glifa te obrednu igru loptom. Azteci su tako imali povijesnu ulogu posljednjih nositelja duge i žive tradicije čiji se impuls neprekidno održavao više tisuća godina.
Poput prikaza njihovih božanstava ili slika na kodeksima, aztečka se poezija često doima složenom i prepunom teško razumljivih metafora. Međutim, to je samo prvi dojam. Onome tko je uporan i nastoji upoznati njihovu tradiciju i težnje, ova će djela razotkriti svu svoju istinsku i neposrednu ljepotu. O tome nam španjolski svećenik Duran iz XVI. st. kaže: “…riječi, izrazi, metafore izgledali su mi u početku besmisleno, ali kasnije, kad sam se udubio u njih i tražio objašnjenja, uvidio sam da su vrijedni divljenja.”
Filozofska pitanja mudraca-pjesnika
Da bismo dokučili smisao poezije i njezin simbolizam, potrebno je reći nešto o njihovim filozofskim težnjama, pitanjima kojima su bili zaokupljeni tlamatinime, mudraci i svećenici.
Oni su bili glavni učitelji umjetnika i pjesnika, a i sami su bili pjesnici.
Kroz himne i pjesme su na neposredniji način izrazili temeljna filozofska pitanja, dajući tako impuls i usmjerenje svim ostalim pjesničkim nastojanjima.
Jedna pjesma o mudracima koju je od uništenja i zaborava sačuvao poznati fratar Sahagún, najzaslužniji za spašavanje mnogih drevnih i vrijednih tekstova u razdoblju nakon španjolskih osvajanja, ističe važnost i ulogu mudrih u životu Aztečkog Carstva:
Mudrac: svjetlost, baklja, velika baklja koja ne dimi…
Njegova tinta je crna i crvena, od njega potječu kodeksi…
On sam je pismo i mudrost.
On je put, istinski vodič drugima…
Istinski mudrac je pažljiv (poput liječnika) i čuva tradiciju.
Njegova mudrost se prenosi, on je taj koji podučava, slijedi istinu.
Učitelj istine ne prestaje opominjati.
Čini mudrima tuđa lica, čini da drugi poprime lice (ličnost), čini da ga razviju…
Učitelj je vodičima, pokazuje im put,
o njemu ovisi svatko.
Pred druge postavlja ogledalo, čini ih razboritima, pažljivima;
Svojom svjetlošću obasjava svijet.
Poznaje ono (što je) iznad nas (i), područje mrtvih…
Svatko koga on savjetuje, ispravlja se, poduku prima.
Zahvaljujući njemu svoja htijenja humaniziraju ljudi i dobivaju strogu poduku.
Tješi srce, tješi ljude, pomaže, liječi i svima donosi iscjeljenje.
(Madridski kodeks)
Najvažnije pitanje mudraca i pjesnika poput Netzaualcóyotla, kralja Texcoca, Tecayehuatzina iz grada muzike Huexotzinca, Ayocuana iz Tecamachalca i drugih, vezano je uz zagonetku Boga.
Daju mu značenje Tloque Nahuaque, Gospodara blizine i zajedništva, što je naslijeđeno iz toltečke doktrine.
U svojim stihovima oni iznose kako Bog nije neposredno dokučiv te pažnju usmjeravaju na vezu čovjeka i Boga i na zagonetku samog čovjeka.
Tu se najprije nameće problem očite prolaznosti svega na zemlji, kako kaže Netzaualcóyotl:
Zar se zaista istinski živi na zemlji?
Ne zauvijek na zemlji: samo nakratko smo ovdje.
I da je žad, razbit će se.
I da je zlato, slomit će se.
I da je perje od quetzala, iskidat će se.
Ne zauvijek na zemlji, samo nakratko smo ovdje.
Svijet u kojem sve prolazi i teče ne nudi čovjeku nikakvu sigurnost, ali ga suočava sa smislom njegova života i vodi do pitanja o tome je li moguće izreći i ostaviti nešto istinito i trajno u takvom svijetu:
Govorimo li ovdje uopće nešto istinito, Davatelju života?
Samo sanjamo, samo se iz sna
budimo,
to je samo san…
Nitko ovdje ne govori istinu…
(Meksičke pjesme)
Pjesnici često, kako bi pojačali važnost ovog pitanja, namjerno izražavaju sumnju:
…možda ipak na zemlji nitko ne govori istinu.
(Meksičke pjesme)
Nebrojene pjesme nadahnute su razmatranjima i pokušajima traženja odgovora na ova dva međusobno isprepletena ključna ljudska pitanja o spoznaji Boga i traženju istinitog ovdje na zemlji.
Mudraci i pjesnici nam poručuju kako na ova pitanja nije moguće izravno odgovoriti.
Ali postoji drugi put, put intuicije kojim čovjek korača pomoću “cvijeta i pjesme” (in xochitl, in cuicatl), što je aztečka metafora za umjetnost i poeziju.
Ako je život san, ima u njemu jedna riječ, jedan smisao – cvijet i pjesma, ističe u razgovoru o cvijetu i pjesmi Tecayehuatzin na čuvenom skupu pjesnika u Huexotzincu.
Mudraci su smatrali da nas okružuje magični univerzum simbola u koji mogu proniknuti istinski umjetnici, ali samo ako ustrajno i ispravno traže.
Istinski umjetnik je, po toltečkoj viziji koju preuzimaju Azteci, onaj koji je sposoban razgovarati s vlastitim srcem, a njegovo se srce opisuje kao knjiga slika.
Umjetnik je kradljivac cvijeća i pjesama, onaj koji kroz dugi dijalog sa samim sobom traga i u svojoj nutrini pronalazi odgovarajući božanski simbol, unosi ga u riječi, ugrađuje u kamen, stavlja na kodekse ili u plemenitu kovinu, fino perje, glinu.
Tako prenosi simbole koji mogu pomoći drugom čovjeku da isto tako pronađe istinu i svoj korijen.
Umjetnik je imao ulogu da kroz svoja djela humanizira ljudsko srce i učini mudrijima njihova lica.
Zbog toga su umjetnici dobivali sustavne poduke u nahuaškim visokim obrazovnim centrima, posebno u kućama himni, cuicacallijima, u kojima su učili stare tradicije, preuzimajući drevne ideale kako bi ih mogli oživjeti i predati dalje.
Uz učenje same vještine, nužan preduvjet bio je umjetnički talent, ali ni jedno ni drugo nije bilo dovoljno za buđenje istinskog umjetnika.
Da bi umjetnik mogao ispuniti svoju pravu ulogu, morao je postati gospodarom svoje sudbine i neprekidno opominjati samog sebe kako bi je bio dostojan.
On je morao biti svjestan vlastite odgovornosti prema drugim ljudima kako ne bi stvarao poput lošeg umjetnika koji obrađuje slučajno, izruguje se sa svijetom, zatamnjuje stvari, vara…
U aztečkim obrazovnim centrima, kao i u odgoju djece, velika se pažnja posvećivala njegovanju lijepih riječi i plemenitog govora.
Sahagún nam donosi opis dobrog pripovjedača koji, za razliku od lošeg, riječima postavlja stvari na svoje mjesto, unosi red i oživljava govor, a cvijeće, metafora za umjetnost, izlazi iz njegovih usta:
Dobar pripovjedač:
ugodnih veselih riječi,
cvijeće mu je na usnama.
Njegov govor je pun savjeta,
ispravnih riječi,
iz usta mu izvire cvijeće.
Loš pripovjedač:
izvrće riječi,
nejasno ih izgovara.
Zamuckuje, loše izgovara.
Nevješto priča i opisuje,
izgovara prazne riječi,
bestidnik je.
Cvjetovi i pjesme koje umjetnik-pjesnik spusti iz unutrašnjosti neba nisu, međutim, njegova svojina, kako kaže Netzaualcóyotl:
Samo su nam ih posudili,
ovdje na zemlji,
kako bi se mogli ponijeti
u dvore Njegove
cvjetovi i pjesme.
Umjetnik-pjesnik je onaj koji ih oživljava, njegova je snaga u nadahnuću koje prenosi drugima. Jedino tako cvjetovi i pjesme traju:
Neće uvenuti moji cvjetovi,
neće utihnuti moje pjesme.
Ja pjevač ih uzdižem…
Pjesme i pjevanja
Aztečke se pjesme mogu podijeliti na duhovne, ratničke i lirske.
Duhovne pjesme su himne bogovima koje su pjevane uz muzičku pratnju za vrijeme religijskih svečanosti.
U njima su se stalno ponavljale određene iste riječi, čime se postizao, kao i u tradicijama drugih naroda, odgovarajući sakralni ritam.
Ove su pjesme bile temelj podučavanja u visokim školama, a nama su teško razumljive jer je ključ njihovih metafora izgubljen.
Ratničke himne su pjesme orlova i ozelota (tigrova), ratničkih redova poput viteških u zapadnoj tradiciji, koji su imali velik utjecaj na kulturu i pjesništvo.
Ratničke su himne slavile hrabrost ratnika i vojskovođa, njihove humane osobine i pobjede nad neprijateljem.
Lirske pjesme slave ljepotu prirode, zemaljskog života, prijateljstva i vrijednost poezije – cvijeća i pjesama.
Pjesme su se učile uz pomoć oslikanih kodeksa.
Veliki stručnjak za predšpanjolsku književnost Meksika A. M. Garibay o tome piše: Gledajući slike i slušajući učitelje, učenici sakupljahu u srcu i umu, čitavog života, kulturni, religiozni i književni sadržaj doba, izgubljenih u magli prošlosti.
Postojali su posebni “čuvari” – svećenici koji su brinuli za ispravno pamćenje i prenošenje pjesama:
Čuvar je
pazio na pjesme bogova,
na sve božanske himne.
Kako nitko ne bi pogriješio,
marljivo se trudio predati ljudima,
božanske pjesme po svim četvrtima.
Aztečka je poezija imala svoju konkretnu primjenu prilikom vjerskih svečanosti kojih je u Aztečkom Carstvu bilo jako puno. Poezija je u obredima i ceremonijama bila udružena s plesom i muzikom tvoreći posebnu umjetnost.
Svečanosti su pripremane u Kući muzike i pjesme, Mixcoacalli, gdje su se stalno uvježbavali novi i ponavljali stari plesovi i pjesme.
O tome nam Garibay kaže: Učenje i usavršavanje pjesme i igre shvaćalo se kao naređenje dano od Boga. Igrali su uz pratnju raznih instrumenata: talambasa, bubnjeva, čegrtaljki, flauta…
Sudionici su mijenjali odijela ovisno o kraju iz kojeg je pjesma potekla, čak i način izgovaranja riječi.
Često su nosili maske…
Svete igre izvođene na velikim trgovima Azteci su zvali maseualistli, što znači “zasluga”, jer je sudjelovanje u njima trebalo zaslužiti vrlinom, djelima milosrđa i žrtvovanjem.
Metafore i simboli
U poeziji Azteka, kao i u svim ostalim umjetničkim formama, neprekidno se uz bezbrojne varijacije ponavljaju isti simboli i metafore.
Pjesnici nisu bili zaokupljeni stvaranjem originalnih simbola i metafora jer je u stvarnosti to bilo nemoguće, a svakim takvim pokušajem samo bi se udaljili od onih do kojih su pjesme trebale doći.
Tako su mudrace nazivali vlasnicima crne i crvene boje, čovjeka gospodarom lica i srca, pjesnika cvjetnim papagajem ili cvjetnim dobošem, za vrhovnog Boga su govorili da je kao noć i vjetar, za dijete da je ogrlica od žada i quetzalova perja itd.
Ove simboličke slike nisu bile slučajne i sadržavale su puno više od puke igre riječi. Njihova je uloga bila suptilno i intuitivno uvođenje u stvarnost nama nevidljivog svijeta, svijeta u kojem su simboli i pjesničke metafore žive i snažne ideje.
Ako netko posjeduje crno i crveno, onda je on čuvar kodeksa u kojima je pohranjeno znanje i tradicija.
Kako kažu mitovi, kodekse su sastavili mudri u dalekim počecima aztečke povijesti prema božanskim uputama.
Odabir boja nije slučajan.
Crno se odnosi na ono tajno i nedostupno svima, a crveno je boja krvi, boja energije života i mudrosti, jer mudrost za ljude ima impuls vitalnosti, bez nje sve umire.
Čovjek mora težiti tome da postigne srce čvrsto poput kamena i otporno kao stablo drveta, ali uz mudro lice.
Ovo podsjeća na budističko viđenje čovjeka koji mora imati čvrstu i neuništivu nutarnju jezgru poput koštice breskve, biti strog prema sebi, postojan i stabilan, ali poput sočnog ploda “mekan” prema drugima, mudar i pun ljudskog razumijevanja.
Metafora o pjesniku, cvjetnom papagaju ili cvjetnom dobošu, jasno ukazuje na ulogu pjesnika – oni nam donose i ustrajno ponavljaju određene ideje kroz raznolike forme njihovih cvjetova-pjesama.
To rade uvijek iznova jer čovjek ima sklonost zaboravljati i ne primjećivati ljepotu i ono dobro, a što istinske pjesme čuvaju.
Bog je nedokučiv i nedostižan kao noć i vjetar, ali svaki je čovjek siguran u njihovo postojanje.
Noć je doba u kojem postaje jasnija važnost Sunca, doba u kojem se pale vlastita svjetla, pokreću težnje, postavljaju pitanja.
Vjetar je element koji čisti putove i otvara vidike.
U aztečkim je mitovima vezan uz boga Pernatu Zmiju, Quetzalcoatla.
Stari kult ovoga boga kojeg su Azteci prihvatili od pokorenih naroda govori o važnosti impulsa koji ljudima daje Quetzalcoatl.
On ne samo da vlastitom žrtvom stvara čovjeka nakon potopa, nego mu daje sva potrebna znanja i vještine, od zakona, pisma, umjetnosti, do uzgoja zemlje, traženja ruda i obrade metala i svih graditeljskih umijeća.
On je u svemu uzor i primjer moralnog savršenstva, ljubitelj mira.
Metafora o djetetu, ogrlici od žada i quetzalova perja, govori kako je dijete nešto izuzetno dragocjeno, poput žada i perja ptice quetzal, koji su Aztecima bili vrjedniji od zlata.
Žad je simbol postojanosti duše, a rijetka ptica quetzal, koja boravi u visokim i nepristupačnim krošnjama, simbol je duha.
Ova slika treba čovjeka neprestano podsjećati da svako dijete nosi u sebi mnogo više od slatke male pojavnosti i da je naša uloga pomoći mu da to izrazi.
U tom su smislu Azteci bili primjer odgoja, ljubavi i podrške koju su iskazivali djeci i imali su sustav obaveznog obrazovanja dostupnog svima.
Ovo su tek neki od mogućih pogleda na najčešće metafore aztečkih pjesnika, a time se još uvijek nije, niti je to moguće, do kraja iscrpilo sve ono na što ove metafore upućuju.
Također, poput poteza u šahu koji u određenoj igri mogu biti isti, a ipak nositi različitu težinu ovisno o tome kad su odigrani i u kojoj kombinaciji s obzirom na cjelinu, metafore i simbole trebamo gledati u kontekstu razvoja čitave pjesme, jer se jedino tako može shvatiti i smisao nekog pojedinog dijela.
“San jedne riječi”
Zašto su Azteci kao metaforu za umjetnost i poeziju izabrali baš cvijet i pjesmu?
Jednoznačan i potpun odgovor, kao i u svemu vezanom uz Azteke, nije moguće dati. Možda zato što se i cvijet i pjesma doimaju kao da dolaze iz drugih dimenzija.
Cvijet je kruna jedne biljke, a u njemu je istodobno sjemenka buduće.
Ovaj prividno krhki i nježni simbol nosi u sebi nešto izuzetno vrijedno – može povezati ono staro i prošlo s onim novim, što tek treba doći.
S druge strane, pjesma ima svoje trajanje, ne možemo odjednom izgovoriti ili otpjevati sve.
Dok se pred nama razvijaju njezini stihovi, mi usvajamo dio po dio čitave ideje.
Cjelina cvijeta i pjesme ostaje u nama kao otisak – oni su naizgled prošli, ali su nešto probudili i oživjeli. Njihova stvarna snaga je u obnovi, u tragu koji ostaje.
Iako kratkotrajni, oni omogućuju stvaranje mosta koji traje izvan vidljivih granica, mosta koji povezuje čovjeka sa svim onim što je istinsko i duboko ljudsko.
Zato se kroz mnoge različite teme u njihovim pjesmama provlači i naslućuje uvijek jedna, najvažnija tema – prijateljstvo.
Cvijet i pjesma omogućuju prepoznavanje ili, kako kaže Tecayehuatzin, cvjetovi i pjesme čine susret prijatelja mogućim.
Zato on razgovor o umjetnosti i poeziji, cvijetu i pjesmi, na skupu pjesnika zaključuje pjesmom:
A sad, o prijatelji!
Poslušajte san jedne riječi:
Svako proljeće nas oživljava,
zlatni nas klip kukuruza osvježava?
Crvenkasti klip nam se pretvara u ogrlicu
Znamo barem to da su istinita
srca naših prijatelja!
(Meksičke pjesme)
Dok prolaze dani, proljeća i godišnja doba donoseći snagu koja oživljava, pokreće i krijepi, postoji nešto što nadilazi ove mijene, postoji san jedne riječi koja traje kroz vrijeme.
Premda izgleda kao san, u njemu smo daleko bliži vlastitoj stvarnosti nego u puno svakodnevnih, običnih trenutaka.
U tom snu potpuno sigurno znamo i vidimo što je ono istinsko, ono što svakom nastojanju daje smisao – srca naših prijatelja.
RAZGOVOR O POEZIJI
Cvijet i pjesma
Oko 1490. g. kralj grada Huexotzinca, pjesnik Tecayehuatzin, pozvao je u svoju palaču pjesnike i mudrace carstva kako bi zajedno pokušali objasniti što je to umjetnost i poezija.
Tecayehuatzin se na početku obratio svim pjesnicima uz pohvalu cvijetu i pjesmi i zapitao se jesu li stvarno cvijet i pjesma jedino ono istinito, ono što u sebi nosi čovjekovo nebesko korijenje na zemlji. Svi su pjesnici kroz pjesme izrazili svoja mišljenja:
Tecayehuatzin:
Gdje si bio o, pjesniče?
Požuri se već jednom, cvjetni dobošu,
opasan perjem od quetzala,
isprepleten ukrašenim cvijećem.
Pružit ćeš užitak plemenitima
gospodi orlovima i tigrovima.
Sišao je, bez sumnje, u mjesto bubnjeva,
tamo odlazi pjesnik,
raspreda svoje predivne himne,
jednu po jednu predaje ih Onome koji daruje Život…
Je li to možda jedino istinito na zemlji?
Ayocuan:
Iz nutrine neba dolaze
lijepo cvijeće, lijepe pjesme.
Nagrđuje ih naša žudnja…
Prijateljstvo je kiša predivnih cvjetova…
Zar nisi ti govorio Bogu?
Vidio si zoru
i počeo pjevati …
Nitko neće završiti ovdje
cvjetove i pjesme
oni traju u kući Onoga koji daruje Život.
Aquiautzin:
Onuda sam začuo pjesmu,
i sada je slušam,
svira njena flauta,
nisko cvijeća, kralju Ayocuane.
Gdje živiš, o Bože moj,
Davatelju Života?
Ja tražim tebe…
Na sve strane nalazi se
tvoja kuća, Davatelju života…
Samo Bog,
slušaj već jednom ovdje
sišavši iz unutrašnjosti svoje,
dolazi pjevajući.
Već mu odgovaraju kneževi,
koji su došli svirati na svojim flautama.
Cuauhtenocoztli:
Imaju li ljudi istinu, korijen?
Hoće li i sutra naša pjesma još imati
korijen i istinu?
Što uopće postoji?
Kad bih te odveo tamo,
tamo bi zaista postojao.
Motenehuatzin:
Čuo sam jednu pjesmu,
vidio sam u cvjetnim vodama,
onoga koji hoda tamo u proljeće,
onoga koji razgovara s praskozorjem,
vatrenu pticu, pticu kukuruzišta,
crvenu pticu: kneza Motenehuatzina.
Tecayehuatzin:
Prijatelji moji, vi koji ste tamo,
koji ste unutar cvjetne kuće,
vatrene ptice, koju šalje Bog.
Dođite uzeti perjanicu od quetzala,
da ja vidim
one koji čine da se predivne flaute smiju…
Monencautzin:
Niču, niču cvjetovi,
stvaraju cvjetovi svoje krune,
pred licem Onoga koji daruje život.
On ti odgovara.
Predivna božja ptica,
Koju si tražio ti.
Koliko ih se obogatilo pjesmama tvojim,
Ti si ih razdragao.
Cvijeće se pomjera!
Tlapalteuczicin:
O prijatelji, vas hodajući tražim.
Obilazim cvjetna polja
A vi ste najzad ovdje.
Radujte se, pričajte vaše povijesti!
O prijatelji, stigao je vaš prijatelj.
Tko sam ja?
Leteći živim,
Sastavljam himnu,
Opjevam cvijeće:
Leptire od pjesme.
Izbijaju iz moje nutrine,
Uživaj u njima, srce moje.
Nad zemljom širim svoja krila,
U mjestu cvjetnih bubnjeva.
Diže se nad zemljom, klija moja pjesma.
Ovdje, o, prijatelji, ponavljam svoje pjesme.
Poniknuo sam među pjesmama.
I još se sastavljaju pjesme…
Ayoquan:
…Talambas, kornjačin oklop
Odjekuju u tvojoj kući,
Prebivaju u Huexotzincu.
Tamo bdi Tecayehuatzin…
Slušajte:
Ovamo se spušta naš otac Bog.
Ovdje je njegova kuća, gdje se nalazi bubanj od tigrova,
Gdje su se začele pjesme
Na zvuk talambasa…
Tako se slavi na zemlji i brdu,
Tako se slavi jedini Bog…
Pjesme su preuzete iz knjiga Miguela León-Portille:
Drevni Meksikanci, Biblioteka Cijeli svijet, Sarajevo 1979. i Filozofija náhuatl – Filozofija drevnih Meksikanaca, Nova Akropola, Zagreb 2012.
Autor: Nataša Žaja
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
irida
