Uz Astečko se carstvo uglavnom vezuje duh ratništva koji je bio izrazita karakteristika astečkog naroda tijekom njegovog uspona iz potpune povijesne anonimnosti, kao i za vrijeme trajanja snažnog i dobro organiziranog carstva.

Međutim, cjelovita slika o Astečkom carstvu moguća je jedino ako uzmemo u obzir još dvije njegove, jednako važne nutarnje karakteristike - duboku prožetost religijom i posebnu sklonost prema poeziji i umjetnosti općenito.

Ove su tri značajke bile međusobno povezane i isprepletene: poezija i umjetnost nalazile su neiscrpno nadahnuće u mitsko-religijskim sadržajima, povezivanju ljudskog i božanskog i traženju puta prema Bogu; ratnici su se često okretali molitvi pripremajući se za borbu meditacijama i postom, a ratničke himne spjevane u njihovu čast ističu vrline koje su se zahtijevale od ratnika.

U zenitu svoje moći Astečko je carstvo obuhvaćalo više naroda.

Uz Azteke su važnu ulogu imali narodi Texcoca i Tlacopana s kojima su tvorili tzv. Trojni savez, te čitav niz pokorenih naroda pripojenih carstvu.

Kulturna nastojanja bila su dobrim dijelom sinteza mnogih različitih utjecaja koje su svi ovi narodi u većoj ili manjoj mjeri baštinili iz tzv. nahuatl tradicije proslavljene po vrsnim umjetnicima i majstorima zanata Toltecima.

Azteci su o njima govorili: "Sve što su radili bilo je predivno, prelijepo, dostojno poštovanja".

Sami Tolteci bili su nasljednici još starijih kultura Olmeka i grada Teotihuacána od kojih preuzimaju gotovo identičan panteon bogova, monumentalne piramidalne građevine i skulpture, kalendar, pismo u obliku glifa, te obrednu igru loptom.

Azteci su tako imali povijesnu ulogu posljednjih nositelja duge i žive tradicije čiji se impuls neprekidno održavao više tisuća godina.
Poput prikaza njihovih božanstava ili slika na kodeksima, astečka se poezija često doima složenom i prepunom teško razumljivih metafora.

Međutim, to je samo prvi dojam.

Onome tko je uporan i nastoji upoznati njihovu tradiciju i težnje, ova će djela razotkriti svu svoju istinsku i neposrednu ljepotu.

O tome nam španjolski svećenik Duran iz XVI. st. kaže "...riječi, izrazi, metafore izgledali su mi u početku besmisleni, ali kasnije, kad sam se udubio u njih i tražio objašnjenja, uvidio sam da su vrijedni divljenja."

FILOZOFSKA PITANJA MUDRACA-PJESNIKA

Da bismo dokučili smisao poezije i njen simbolizam, potrebno je reći nešto o njihovim filozofskim težnjama, pitanjima kojima su bili zaokupljeni tlamatinime, mudraci i svećenici, koji su bili glavni učitelji umjetnika i pjesnika, a koji su i sami bili pjesnici.

Oni su kroz himne i pjesme na neposredniji način izrazili temeljna filozofska pitanja, dajući tako impuls i usmjerenje svim ostalim pjesničkim nastojanjima.

Jedna pjesma o mudracima koju je od uništenja i zaborava sačuvao poznati fratar Sahagún, najzaslužniji za spašavanje mnogih drevnih i vrijednih tekstova u razdoblju nakon španjolskih osvajanja, ističe važnost i ulogu mudrih u životu Astečkog carstva:

Mudrac, svjetlost, baklja,
snažna baklja koja ne dimi...
Njegove su boje crna i crvena,
od njega su kodeksi ...

On sam je rukopis i znanje.
On je put, istinoljubivi vodič za druge ...

Istinski mudrac je pažljiv (kao vidar)
i čuva tradiciju.
Njegova je mudrost prenesena,
On je taj koji je predaje,
slijedi istinu,
ne prestaje opominjati.

Čini mudrima tuđa lica ...
Pokazuje im njihov put,
o njemu ovisi svatko.

Postavlja ogledalo ispred drugih…

Primjenjuje svoju svjetlost na svijet.
Poznaje ono što je iznad nas
i iznad područja mrtvih.

Svatko tko je obodren njime,
postaje ispravan i naučen.
Zahvaljujući njemu, svijet oplemenjuje svoju ljubav
i prima učenja stroga.
Sokoli srce,
sokoli ljude,
pomaže, iscjeljuje,
liječi sve.

Najvažnije pitanje mudraca i pjesnika poput Netzaualcoyotla, kralja Texcoca, Tecayehuatzina i Ayoquana iz grada muzike Huexotzinca i drugih, vezano je uz zagonetku Boga.

Daju mu značenje Tloke Nahuake, Gospodara blizine i jedinstva, što je naslijeđeno iz toltečke doktrine.

U svojim stihovima oni iznose kako Bog nije neposredno dokučiv i pažnju usmjeravaju na vezu čovjeka i Boga i na zagonetku samog čovjeka.

Tu se najprije nameće problem očite prolaznosti svega na zemlji, kako kaže Netzaualcoyotl:

Zar se zaista istinski živi na zemlji?
Ne zauvijek na zemlji: samo nakratko smo ovdje.
I da je žad, razbit će se.
I da je zlato, slomit će se.
I da je perje od quetzala, iščupat će se.
Ne zauvijek na zemlji, samo nakratko smo ovdje.

Svijet u kojem sve prolazi i teče ne nudi čovjeku nikakvu sigurnost, ali ga suočava sa smislom njegovog života i vodi do pitanja o tome je li moguće izreći i ostaviti nešto istinsko i trajno u takvom svijetu:

Zar zbilja išta istinsko govorimo ovdje, Darovatelju života?
Samo sanjamo, samo ustajemo iz sna.
Ovo je tek san...
Nitko uistinu ne govori ovdje...

Pjesnici često, kako bi pojačali važnost ovog pitanja, namjerno izražavaju sumnju:

Možda nema nikoga tko može izreći istinu na zemlji...

Nebrojene pjesme nadahnute su razmatranjima i pokušajima traženja odgovora na ova dva međusobno isprepletena ključna ljudska pitanja, o spoznaji Boga i traženju istinskog ovdje na zemlji.

Mudraci i pjesnici nam poručuju kako na ova pitanja nije moguće izravno odgovoriti.

Ali postoji drugi, intuitivni put kojim čovjek korača pomoću "cvijeta i pjesme" (in xochitl, in cuicatl), što je astečka metafora za umjetnost i poeziju.

Ako je život san, ima u njemu jedna riječ, jedan smisao – cvijet i pjesma, ističe u razgovoru o cvijetu i pjesmi Tecayehuatzin na čuvenom skupu pjesnika u Huexotzincu.

Mudraci su smatrali da nas okružuje magični univerzum simbola u koji mogu proniknuti istinski umjetnici, ali samo ukoliko ustrajno i ispravno traže.

Istinski umjetnik je, po toltečkoj viziji koju preuzimaju Azteci, onaj koji je sposoban razgovarati s vlastitim srcem, a njegovo se srce opisuje kao knjiga slika.

Umjetnik je kradljivac cvijeća i pjesama, onaj koji kroz dugi dijalog u samom sebi traga i pronalazi odgovarajući božanski simbol i unosi ga u riječi, ugrađuje u kamen, stavlja na kodekse ili u plemenitu kovinu, fino perje, glinu.

Na taj način on prenosi simbole koji mogu pomoći drugom čovjeku da isto tako pronađe istinu i svoj korijen.

Umjetnik je imao ulogu da kroz svoja djela humanizira srce ljudsko i učini mudrijima njihova lica.

Zbog toga su umjetnici dobivali sustavne poduke u nahuaškim visokim obrazovnim centrima, posebno u kućama himni, cuicacallijima, u kojima su učili stare tradicije, preuzimajući drevne ideale kako bi ih mogli oživjeti i predati dalje.

Uz učenje same vještine nužan preduvjet bio je umjetnički talent, ali ni jedno ni drugo nije bilo dovoljno za buđenje istinskog umjetnika.

Da bi umjetnik mogao ispuniti svoju pravu ulogu, morao je postati gospodarom svoje sudbine i neprekidno opominjati samog sebe kako bi je bio dostojan.

On je morao biti svjestan vlastite odgovornosti prema drugim ljudima kako ne bi stvarao poput lošeg umjetnika koji obrađuje slučajno, izruguje se sa svijetom, zatamnjuje stvari, vara…

U astečkim obrazovnim centrima, kao i u odgoju djece, velika se pažnja posvećivala njegovanju lijepih riječi i plemenitog govora.

Sahagún nam donosi opis dobrog pripovjedača koji, za razliku od lošeg, riječima postavlja stvari na svoje mjesto, unosi red i oživljava govor, a cvijeće, metafora za umjetnost, izlazi iz njegovih usta:

Dobar pripovjedač:
ugodnih veselih riječi,
cvijeće mu je na usnama.
Njegov govor je pun savjeta,
ispravnih riječi,
iz usta mu izvire cvijeće.

Loš pripovjedač:
izvrće riječi,
nejasno ih izgovara.
Zamuckuje, loše izgovara.
Nevješto priča i opisuje,
izgovara prazne riječi,
bestidnik je.

Cvjetovi i pjesme koje umjetnik-pjesnik spusti iz unutrašnjosti neba nisu međutim njegova svojina, kako kaže Netzaualcoyotl:

Samo su nam ih posudili,
ovdje na zemlji,
kako bi se mogli ponijeti
u dvore Njegove
cvjetovi i pjesme.

Umjetnik-pjesnik je onaj koji ih oživljava, njegova je snaga u nadahnuću koje prenosi drugima. Jedino tako cvjetovi i pjesme traju:

Neće uvenuti moji cvjetovi,
neće utihnuti moje pjesme.
Ja ih uzdižem, ja sam samo pjevač.

PJESME I PJEVANJA

Astečke se pjesme mogu podijeliti na duhovne, ratničke i lirske.

Duhovne su pjesme himne bogovima koje su pjevane uz muzičku pratnju za vrijeme religijskih svečanosti.

U njima su se stalno ponavljale određene iste riječi, čime se postizao, kao i u tradicijama drugih naroda, odgovarajući sakralni ritam.

Ove su pjesme bile temelj podučavanja u visokim školama, a nama su teško razumljive jer je ključ njihovih metafora izgubljen.

Ratničke himne su pjesme orlova i tigrova, ratničkih redova poput viteških u zapadnoj tradiciji, koji su imali veliki utjecaj na kulturu i pjesništvo.

Ratničke su himne slavile hrabrost ratnika i vojskovođa, njihove humane osobine i pobjede nad neprijateljem.

Lirske pjesme slave ljepotu prirode, zemaljskog života, prijateljstva i vrijednost poezije – cvijeća i pjesama.

Pjesme su se učile uz pomoć oslikanih kodeksa.

Veliki stručnjak predšpanjolske književnosti Meksika A. M. Garibay o tome piše: Gledajući slike i slušajući učitelje, učenici sakupljahu u srcu i umu, čitavog života, kulturni, religiozni i književni sadržaj doba, izgubljenih u magli prošlosti.

Postojali su posebni "čuvari" - svećenici koji su brinuli za ispravno pamćenje i prenošenje pjesama:

Čuvar je
pazio na pjesme bogova,
na sve božanske himne.
Kako nitko ne bi pogriješio,
marljivo se trudio predati ljudima,
božanske pjesme po svim četvrtima.

Astečka je poezija imala svoju konkretnu primjenu prilikom vjerskih svečanosti kojih je u Astečkom carstvu bilo jako puno.

Poezija je u obredima i ceremonijama bila udružena s plesom i muzikom tvoreći posebnu umjetnost. Svečanosti su pripremane u Kući muzike i pjesme, Mixcoacalli, gdje su se stalno uvježbavali novi i ponavljali stari plesovi i pjesme.

O tome nam Garibay kaže: Učenje i usavršavanje pjesme i igre shvaćalo se kao naređenje dano od Boga. Igrali su uz pratnju raznih instrumenata: talambasa, bubnjeva, čegrtaljki, flauta ...

Sudionici su mijenjali odijela ovisno o kraju iz kojeg je pjesma potekla, čak i način izgovaranja riječi.

Često su nosili maske...

Svete igre izvođene na velikim trgovima Azteci su zvali maseualistli, što znači "zasluga", jer je sudjelovanje u njima trebalo zaslužiti vrlinom, djelima milosrđa i žrtvovanjem.

METAFORE I SIMBOLI

U poeziji Azteka, kao i u svim ostalim umjetničkim formama, neprekidno se uz bezbrojne varijacije ponavljaju isti simboli i metafore.

Pjesnici nisu bili zaokupljeni stvaranjem originalnih simbola i metafora jer je u stvarnosti to bilo nemoguće, a svakim takvim pokušajem samo bi se udaljili od onih do kojih su pjesme trebale doći.

Tako su mudrace nazivali vlasnicima crne i crvene boje, čovjeka gospodarom lica i srca, pjesnika cvjetnim papagajem ili cvjetnim dobošem, za vrhovnog Boga su govorili da je kao noć i vjetar, za dijete da je ogrlica od žada i quetzalovog perja itd.

Ove simboličke slike nisu bile slučajne i sadržavale su puno više od puke igre riječi.

Njihova je uloga bila suptilno i intuitivno uvođenje u stvarnost nama nevidljivog svijeta, svijeta u kojem su simboli i pjesničke metafore žive i snažne ideje.

Ako netko posjeduje crno i crveno, onda je on čuvar kodeksa u kojima je pohranjeno znanje i tradicija.

Kako kažu mitovi, kodekse su sastavili mudri u dalekim počecima astečke povijesti prema božanskim uputama. Odabir boja nije slučajan.

Crno se odnosi na ono tajno i ujedno nedostupno svima, a crveno je boja krvi, boja energije života i mudrosti, jer mudrost za ljude ima impuls vitalnosti, bez nje sve umire.

Čovjek mora težiti tome da postigne srce čvrsto kao kamen i otporno kao stablo drveta, ali uz mudro lice. Ovo podsjeća na budističko viđenje čovjeka koji mora imati čvrstu i neuništivu nutarnju jezgru poput koštice breskve, biti strog prema sebi, postojan i stabilan, ali poput sočnog ploda "mekan" prema drugima, mudar i pun ljudskog razumijevanja.

Metafora o pjesniku, cvjetnom papagaju ili cvjetnom dobošu, jasno ukazuje na ulogu pjesnika – oni nam donose i ustrajno ponavljaju određene ideje kroz raznolike forme njihovih cvjetova-pjesama.

To rade uvijek iznova jer čovjek ima sklonost zaboravljati i ne primjećivati ljepotu i ono dobro, a što istinske pjesme čuvaju.

Bog je nedokučiv i nedostižan kao noć i vjetar, ali svaki je čovjek siguran u njegovo postojanje.

Noć je doba u kojem postaje jasnija važnost Sunca, doba u kojem se pale vlastita svjetla, pokreću težnje, postavljaju pitanja.

Vjetar je element koji čisti putove i otvara vidike.

U astečkim je mitovima vezan uz boga Pernatu Zmiju, Quetzalcoatla.

Stari kult ovoga boga kojeg su Azteci prihvatili od pokorenih naroda govori o važnosti impulsa kojeg ljudima daje Quetzalcoatl.

On ne samo da vlastitom žrtvom stvara čovjeka nakon potopa, nego mu daje sva potrebna znanja i vještine, od zakona, pisma, umjetnosti, do uzgoja zemlje, traženja ruda i obrade metala i svih graditeljskih umijeća.

On je u svemu uzor i primjer moralnog savršenstva, ljubitelj mira.

Metafora o djetetu, ogrlici od žada i quetzalovog perja, govori kako je dijete nešto izuzetno dragocjeno, poput žada i perja ptice quetzal koji su Aztecima bili vrjedniji od zlata.

Žad je simbol postojanosti duše, a rijetka ptica quetzal koja boravi u visokim i nepristupačnim krošnjama, simbol je duha.

Ova slika treba čovjeka neprestano podsjećati da svako dijete nosi u sebi mnogo više od slatke male pojavnosti i da je naša uloga pomoći mu da to izrazi.

U tom su smislu Azteci bili primjer odgoja, ljubavi i podrške koju su iskazivali djeci i imali su sustav obaveznog obrazovanja dostupnog svima.

Ovo su tek neki od mogućih pogleda na najčešće metafore astečkih pjesnika, a time se još uvijek nije, niti je to moguće, do kraja iscrpilo sve ono na što ove metafore upućuju.

Također, poput poteza šaha koji u određenoj igri mogu biti isti, a ipak nositi različitu težinu, ovisno o tome kad su odigrani i u kojoj kombinaciji s obzirom na cjelinu, metafore i simbole trebamo gledati u kontekstu razvoja čitave pjesme, jer se jedino tako može shvatiti i smisao nekog pojedinog dijela.

SAN JEDNE RIJEČI

 

Zašto su Azteci kao metaforu za umjetnost i poeziju izabrali baš cvijet i pjesmu?
Jednoznačan i potpun odgovor, kao i u svemu vezanom uz Azteke, nije moguće dati.

Možda zato jer se i cvijet i pjesma doimaju kao da dolaze iz drugih dimenzija.

Cvijet je kruna jedne biljke, a u njemu je istodobno sjemenka buduće.

Ovaj prividno krhki i nježni simbol nosi u sebi nešto izuzetno vrijedno – može povezati ono staro i prošlo s onim novim, što tek treba doći.

S druge strane, pjesma ima svoje trajanje, ne možemo odjednom izgovoriti ili otpjevati sve.

Dok se pred nama razvijaju njeni stihovi, mi usvajamo dio po dio čitave ideje.

Cjelina cvijeta i pjesme ostaje u nama kao otisak – oni su naizgled prošli, ali su nešto probudili i oživjeli. Njihova stvarna snaga je u obnovi, u tragu koji ostaje.
Iako kratkotrajni, oni omogućuju stvaranje mosta koji traje izvan vidljivih granica, mosta koji povezuje čovjeka sa svim onim što je istinsko i duboko ljudsko. Zato se kroz mnoge različite teme u njihovim pjesmama provlači i naslućuje uvijek jedna, najvažnija tema - prijateljstvo.

Cvijet i pjesma omogućuju prepoznavanje ili, kako kaže Tecayehuatzin, cvjetovi i pjesme čine susret prijatelja mogućim.

Zato on razgovor o umjetnosti i poeziji, cvijetu i pjesmi, na skupu pjesnika zaključuje pjesmom:

I sada, o prijatelji,
čujte san jedne riječi:
Svako proljeće nas oživljava,
pozlaćeni klip nas krijepi,
crveni klip nam postaje ogrlica.
Znamo da su istinska
srca naših prijatelja.

Dok prolaze dani, proljeća i godišnja doba donoseći snagu koja oživljava, pokreće i krijepi, postoji nešto što nadilazi ove mijene, postoji san jedne riječi koja traje kroz vrijeme.

Premda izgleda kao san, u njemu smo daleko bliži vlastitoj stvarnosti nego u puno svakodnevnih, običnih trenutaka.

U tom snu potpuno sigurno znamo i vidimo što je ono istinsko, ono što svakom nastojanju daje smisao - srca naših prijatelja.

RAZGOVOR O POEZIJI: Cvijet i pjesma

Oko 1490. g. kralj Huexotzinca, pjesnik Tecayehuatzin, pozvao je u svoju palaču pjesnike i mudrace carstva kako bi zajedno pokušali objasniti što je to umjetnost i poezija.

Tecayehuatzin se na početku obratio svim pjesnicima uz pohvalu cvijetu i pjesmi i zapitao se jesu li stvarno cvijet i pjesma jedino ono istinsko, ono što u sebi nosi čovjekovo nebesko korijenje na zemlji.

Svi su pjesnici kroz pjesme izrazili svoja mišljenja:

- Tecayehuatzin:

Gdje si bio o, pjesniče?
Požuri se već jednom, cvjetni dobošu,
opasan perjem od quetzala,
isprepleten ukrašenim cvijećem.
Pružit ćeš užitak plemenitima
gospodi orlovima i tigrovima.

Sišao je, bez sumnje, u mjesto bubnjeva,
tamo odlazi pjesnik,
raspreda svoje predivne himne,
jednu po jednu predaje ih Onome koji daruje Život...

Je li to možda jedino istinito na zemlji?

- Ayoquan:

Iz unutrašnjosti neba stižu
lijepo cvijeće, lijepe pjesme.
Nagrađuje ih naša čežnja...

Prijateljstvo je kiša predivnih cvjetova...

Zar nisi ti govorio Bogu?
Vidio si zoru
i počeo pjevati ...

Hoće li išta ostati od imena moga?
Od moje glasovitosti na zemlji?
Osim cvjetova, osim cvjetova!...

Nitko neće završiti ovdje
cvjetove i pjesme
oni traju u kući Onoga koji daruje Život.

Ovdje na zemlji je mjesto prolaznog trenutka.
Je li isto tako u mjestu
gdje se na neki način živi?
Da li se tamo raduje čovjek?
Ima li tamo prijateljstva?
Ili smo ovdje na zemlju došli
samo da upoznamo naša lica?

- Aquiautzin:

Onuda sam začuo pjesmu,
i sada je slušam,
svira njena flauta,
nisko cvijeća, kralju Ayoquane.
Već ti odgovara,
već ti kazuje,
iz unutrašnjosti cvijeća
Aquiautzin, gospodar Ayapanca.

Gdje živiš, o Bože moj,
Darovatelju Života?
Ja tražim tebe...

Na sve strane nalazi se
tvoja kuća, Darovatelju života...

Samo Bog,
slušaj već jednom ovdje
sišavši iz unutrašnjosti svoje,
dolazi pjevajući.
Već mu odgovaraju kneževi,
koji su došli svirati na svojim flautama.

- Cuautencoztli:

Da li su možda istiniti ljudi?
Hoće li sutra još biti istinit naš pjev?
Što postoji slučajno?
Što je to što bi bilo dobro?
Živimo ovdje, ovdje smo,
ali smo ubogi o, prijatelju.
Kad bi te odveo tamo,
tamo bi zaista postojao.

- Motenehuatzin:

Čuo sam jednu pjesmu,
vidio sam u cvjetnim vodama,
onoga koji hoda tamo u proljeće,
onoga koji razgovara s praskozorjem,
vatrenu pticu, pticu kukuruzišta,
crvenu pticu: kneza Motenehuatzina.

- Tecayehuatzin:

Prijatelji moji, vi, koji ste tamo,
koji ste unutar cvjetne kuće,
vatrene ptice, koju šalje bog.
Dođite uzeti perjanicu od quetzala,
da ja vidim
one koji čine da se predivne flaute smiju,
one koji razgovaraju s rascvjetanim dugim bubnjevima,
kneževi, gospodari,
kojima odzvanjaju, kojima vječito odzvanjaju
dugi bubnjevi, optočeni tirkizom,
u kući cvijeća...

- Monencautzin:

Niču, niču cvjetovi,
stvaraju cvjetovi svoje krune,
pred licem Onoga koji daruje život.
On ti odgovara.
Predivna božja ptica,
Koju si tražio ti.
Koliko ih se obogatilo pjesmama tvojim,
Ti si ih razdragao.
Cvijeće se pomjera!

- Tlapalteuczicin:

O prijatelji, vas hodajući tražim.
Obilazim cvjetna polja
A vi ste najzad ovdje.
Radujte se, pričajte vaše povijesti!
O prijatelji, stigao je vaš prijatelj.

Da slučajno između cvijeća
Ne želim unijeti
Čičkov cvijet, i cvijet plave trave,
Cvijeće manje lijepo?
Da nisam slučajno pozvan,
Ja, bijednik, o, prijatelji?

Tko sam ja?
Leteći živim,
Sastavljam himnu,
Opijevam cvijeće:
Leptire od pjesme.
Izbijaju iz moje nutrine,
Uživaj u njima, srce moje.

Zaustavljam se kraj ljudi,
Spustih se ja, proljetna ptica,
Nad zemljom širim svoja krila,
U mjestu cvjetnih bubnjeva.
Diže se nad zemljom, klija moja pjesma.

Ovdje, o, prijatelji, ponavljam svoje pjesme.
Poniknuo sam među pjesmama.
I još se sastavljaju pjesme...

- Ayoquan:

Odsječen, omražen
bio bi grad Huexotzinco,
kada bi bio okružen kopljima,
Huexotzinco opkoljen bodljikavim strijelama.
Talambas, kornjačin oklop
Odjekuju u tvojoj kući,
Prebivaju u Huexotzincu.
Tamo bdi Tecayehuatzin,...
Slušajte:
Ovamo se spušta naš otac Bog.
Ovdje je njegova kuća, gdje se nalazi bubanj od tigrova,
Gdje su se začele pjesme
Na zvuk talambasa...

Tako se slavi na zemlji i brdu,
Tako se slavi jedini Bog.
Kao cvjetna i ognjena koplja
Uzdižu se tvoje predivne kuće.
Moja kuća slikama pozlaćena,
Također je tvoja, jedini Bože!

- Tecayehuatzin:

I sada, o prijatelji,
Čujte san jedne riječi:
Svako proljeće nas oživljava
Pozlaćeni klip nas krijepi
Crveni klip nam postaje ogrlica,
Znamo da su istinska
Srca naših prijatelja.

Astečka poezija
Nataša Žaja
Iz: časopisa Nova Akropola broj 36