U zadarskom zaleđu, jugoistočno od Benkovca, nalazi se jedno od najvažnijih liburnskih, a kasnije rimskih naselja na tom području – Asseria.

Asserija je okružena kamenim prstenom dužine oko 2,5 kilometara, čije megalitske zidine dosežu i do 7 metara visine i širine do 3 metra.

Težina samih megalita iznosi od 0,5 do 5 tona, dimenzija su od 1 do 4 m dužine, 0,5 do 1 m visine te 1 do 2 m širine.

To je područje još uvijek većim dijelom neistraženo i nepoznate starosti, iako se pretpostavlja da bi moglo potjecati čak iz 2. tisućljeća pr. Kr.

Istraživanja Asserije započela su još krajem XIX. stoljeća, no sustavno su nastavljena tek 1998. godine i od tada kontinuirano traju.

Ne zna se pouzdano kada je to naselje osnovano. Istraživanja su potvrdila da su grčki i južnoitalski keramički predmeti uvezeni već u VI. i V. st. pr. Kr., a da liburnski bedemi potječu iz IV. st. pr. Kr, što znači da je Asseria već tada bila razvijeno naselje.

U kasno predrimsko doba (IV. – I. st. pr. Kr.) naselje se razvija u pravu malu urbanu jezgru. U I. st. pr. Kr., pod utjecajem helenističke arhitekture, grade se takozvani megalitski bedemi od masivnih kamenih blokova bez upotrebe vezivnog sredstva.

Uspostavom rimske vlasti samo područje grada veličinom se nije mijenjalo, a liburnski i rimski bedemi grada, barem sa svoje sjeverne i istočne strane, i danas stoje kao svjedoci snage i velebnosti jednog rimsko-liburnskog grada.

No, kako je Asseria od jednog liburnskog naselja postala pravi rimski municipij?

Plodno tlo, stočarstvo koje je omogućilo proizvodnju viškova, položaj na uzvisini koji omogućava preglednost nad velikim područjem, a ponajviše povoljan prometni položaj, temelj su prosperiteta jednog naselja.

Naime, Asseria se nalazila na razmeđi cesta koje su zvjezdasto izlazile iz grada u svim smjerovima, spajajući tako priobalje sa zaleđem te dalje s dubokim zaleđem iza Velebita.

Kroz Asseriju je također prolazila cesta koja je spajala antički Zadar sa Salonom, središtem provincije Dalmacije.

Trgovina je bila veoma snažna i živa, kroz Asseriju su prolazili proizvodi iz priobalnih gradova, iz istočnog Mediterana, italskog prostora i sjeverne Afrike do područja s one strane Velebita, Like, Gorskog kotara i dalje.

Naselje s razvijenom trgovinom, prometnicama, gospodarstvom i obrtima Rimljanima je bilo vrlo primamljivo mjesto, pa se u Asseriju doseljavaju italski doseljenici odmah nakon uspostave rimske vlasti.

Cipusi su spomenici cilindričnog oblika koji završavaju kalotom prekrivenom skvamama (ljuskama).

Na vanjskom dijelu nalazi se natpisno polje s osnovnim podacima o preminulom poput imena, socijalnog statusa, obnašanja javnih funkcija, obitelji preminulog, magijskih formula, kletvi, zahvala i slično.

Na vrhu cipusa redovito se nalazila isklesana šišarka, odnosno pinija.

Simbol šišarke prisutan je u gotovo svim kulturama svijeta.

Kao zimzelena biljka simbol je vječne mladosti i besmrtnosti.

U rimskoj religiji pojavljuje se u nekoliko kultova, najčešće na području Anatolije, a zbog svoje simbolike često se pojavljuje na rimskim nadgrobnim spomenicima.

Smatralo se da otklanja zle utjecaje te da štiti tijelo preminulog od propadanja.

Nažalost, rijetko su sačuvane, no čini se da su bile postavljene na svaki cipus.

Razvoj Asserije podrazumijeva i razvoj umjetnosti, kroz koju se možda najbolje očituje prosperitet te zajednice.

Liburni su bili vrsni kamenoklesari; bedemi, kao i gradska vrata (Trajanov slavoluk) te cipusi pokazatelji su liburnskog kamenoklesarskog umijeća.

Autohtono je stanovništvo preuzelo rimske umjetničke oblike i motive koje su zatim, na svoj specifičan način, kroz klesarsko umijeće oživotvorili u jedinstvenoj vrsti nadgrobnih spomenika zvanih liburnski cipusi.

Njih je podjednako podizalo autohtono liburnsko i italsko stanovništvo.

S druge strane, Rimljani su prepoznali vrijedne liburnske kulturne elemente, od kojih su najpoznatiji njihovi brzi i pokretljivi brodovi – takozvane liburnije, kako su ih zvali Rimljani.

Krize i stagnacija koje su zahvatile cijelo Rimsko Carstvo od III. do V. st. odrazile su se i na život u Asseriji.

Kao i mnoga druga središta, Asseria se nikada nije uspjela oporaviti te je tijekom VI. i VII. stoljeća gotovo u potpunosti napuštena.

Asseria je, na određeni način, primjer kozmopolitske zajednice.

Ovdje se, tijekom barem 1100 godina života grada, izmiješalo stanovništvo različitog podrijetla te kulturne tekovine autohtonog stanovništva sa svime što je pružala prvo grčka, a zatim i rimska kultura.

Upravo u tom međusobnom prožimanju kultura i stanovništva možemo tražiti razloge kontinuiteta života i nesmetanog razvoja zajednice.

Danas taj grad spava pod zemljom, no ponovno započeta istraživanja zasigurno će otkriti mnogo toga što je “usnuo”.

Od 2003. godine rezultati istraživanja redovito su objavljivani u časopisu “Asseria”, a od 2010. godine u pripremi je i plan izgradnje arheološkog parka “Asseria Nova” koji će se sastojati od različitih sadržaja poput lapidarija galerije, raznih prostorija namijenjenih predavanjima i projekcijama te male klesarske radionice.

Tako će posjetitelji moći na neposredniji način doživjeti živote ljudi na tom prostoru kroz povijest.

To je lijep primjer kako se ponovnim otkrivanjem pojedinosti života ljudi, s kojima uvjetno rečeno dijelimo isti prostor, jednom drevnom naselju može udahnuti novi život.

U toj ulozi promatrača povijesti, kulturnih tekovina i izmjena, teško je ne zapitati se o svojem mjestu i ulozi na tom dugom mostu vremena. Ipak, mi smo posredno nasljednici duha njihovog vremena i kulture.

Autor: Tibor Visković