Epidaur, danas jedan od nezaobilaznih arheoloških lokaliteta u Grčkoj, poznat po kazalištu s izvanrednom akustikom, nekada je bio svetište boga Asklepija (rimski Eskulap) i najčuvenije antičko lječilište.
Nalazi se na poluotoku Peloponezu na ravnici okruženoj brdima uz koja su vezane drevne priče i legende.
Mjesto na kojem se nalazi Epidaur oduvijek je bilo posvećeno liječenju.
Još od ranih mikenskih vremena (XVI. st. pr.Kr.) ovdje se štovao Maleatas, bog kojemu se pripisivala iscjeliteljska moć.
Prema predaji, njegov je grob na Kinortionu, brdu na čijim je obroncima kasnije izgrađeno čuveno kazalište.
Prolaskom stoljeća stara božanstva zamijenili su olimpski bogovi.
Atribute i uloge starih bogova preuzeli su novi, a moć liječenja Maleatasa na sebe je preuzeo Apolon, otada poznat kao Apolon Maleatas.
Na Kinortionu su 1948. godine otkriveni ostaci njegovog svetišta.
Kasnije, u dolini podno Kinortiona, nastaje novo svetište posvećeno Asklepiju.
Ne zna se kada je osnovano.
Spominje se VI. st. pr.Kr.
Najstariji natpisi koji se danas mogu vidjeti u muzeju potječu iz IV. st. pr.Kr., no to je razdoblje kada je svetište već bilo na svom vrhuncu.
U I. st. pr.Kr. opljačkao ga je Sula sa sicilijanskim piratima.
Novi procvat u II. st. donijet će mu rimski senator Antonin Pije koji obnavlja stare i podiže nove građevine.
Svetište se bliži svome kraju kada ga 395. razaraju Goti.
Konačno, 426. godine Teodozije II. zabranjuje hodočašća, a potresi 522. i 551. g. sravnjuju svetište sa zemljom.
Prva iskapanja obavila je 1829. godine francuska znanstvena ekspedicija, a Grčko arheološko društvo, osnovano 1837., nastavilo je iskapanja tako da su od 1870. do 1926. g. otkrivene sve najvažnije građevine u Epidauru.
Kao najzaslužniji ističe se grčki arheolog Kavvadhias.
Asklepije
Postoje brojni mitovi o njegovom rođenju.
Jedan od tih mitova zabilježio je Pauzanija (II. st.). Kada je tesalski kralj Flegija došao na Peloponez, pratila ga je kćer Koronida, krijući pred ocem da nosi Apolonovo dijete.
Potajno je rodila na brdu Titionu, a brigu o djetetu preuzeli su koza i pastirski pas.
Pastir Arestana je primijetio da mu nedostaje jedna koza i pas, te je krenuo u potragu za njima.
Našao ih je uz dijete, no kada je htio uzeti dijete, vidio je oko njega svjetlost, te je odstupio zbog straha da se radi o božanskim stvarima.
Uskoro se pročulo da dječak pronalazi lijek za svaku bolest.
Liječničko umijeće naučio je od svog oca Apolona, ali i od kentaura Hirona koji mu je otkrio ljekovitost biljaka.
Legende kažu da je njegovo umijeće bilo toliko veliko da je mogao ne samo izliječiti od svake bolesti, nego čak i vraćati iz mrtvih.
Stoga se Had, bog podzemnog svijeta, požalio Zeusu da mu Asklepije “krade podanike”.
Zeus će Asklepija, kao rušitelja reda koji vlada u svijetu, kazniti usmrtivši ga munjom, ali i vratiti u život.
Plan kompleksa u Epidauru: 1. Propileji; 2. Afroditin hram; 3. Cisterna; 4. Stoa; 5. Kupatila; 6. Kupatila; 7. Asklepijev hram; 8. Tolos; 9. Abaton; 10. Artemidin hram; 11. Palestra; 12. Gimnazij; 13. Rimski odeon; 14. Kupatila; 15. Stadion; 16. Konačište; 17. Kazalište
Propileji
U drevna vremena do svetišta su vodila dva puta.
Jedan je počinjao u starom Epidauru, gradu na obali, i prolazio je između brda Tition i Kinortion.
Pješaku je trebalo tri sata da prijeđe tu udaljenost.
Drugi je počinjao u gradu Argu.
Oba puta spajala su se ispred svetišta i posjetitelja vodila prema monumentalnom ulazu – propilejima.
Uloga propileja bila je simbolična, jer svetište nije imalo nikakve zaštitne zidine. Kočija nije mogla proći kroz njih, dakle, trebalo je ući pješice.
Sveti put koji je vodio od propileja do Asklepijevog hrama sagradio je arhitekt Teodot između 380. i 375. g. pr.Kr.
Od oca Apolona naslijedio je i moć proricanja.
Jedan od njegovih simbola bila je proročka zmija.
Ona mu je otkrila tajne koje krije zemlja, kao i misterij života i smrti.
Zmija se oduvijek povezivala s obnovom života jer odbacuje staru, a dobiva novu, mladu kožu.
Kaže se da su zmije vezane uz Asklepija bile malene i svijetlocrvenkaste, a živjele su samo na području Epidaura.
Asklepije je imao tri sina i dvije kćeri.
Sinovi Mahaon i Podalerija sudjelovali su u Trojanskom ratu kao zapovjednici, ali i kao znameniti liječnici.
Mahaon je liječio ranjenog Menelaja.
Treći sin, Telesfor, imao je moć da ubrza izlječenje.
Kćer Panakeja oslobađala je od svih bolesti, a Higija je darivala zdravlje.
Ublažavanjem bolova svoj doprinos je davala i njegova žena Epiona.
U Homerovo doba Asklepije nije bio smatran bogom i Homer o njemu govori kao o smrtniku koji je živio u vrijeme Trojanskog rata i bio kralj u Tesaliji.
Međutim, njegova slava kao liječnika s vremenom je rasla tako da je prerastao u boga liječništva.
Atenjani su njegov kult uveli za vrijeme kuge 429. g. pr.Kr., a Rimljani 293. g. pr.Kr., također za vrijeme kuge.
Po savjetu proročišta u Delfima, iz Rima je krenulo poslanstvo u Epidaur kako bi od Asklepija zatražili pomoć.
Legenda kaže da se Asklepije ukrcao na njihov brod u obliku zmije.
Kada je brod uplovio u rijeku Tiber, zmija je napustila brod i izašla na jedan otok. Rimljani su na tom otoku podigli hram u čast Asklepija, a bolest je iznenada nestala.
Asklepijev hram
Asklepijev hram bio je samo srce svetišta, a ostale građevine podignute su oko njega.
Zbog svojih prekrasnih ukrasa smatran je jednim od najznamenitijih antičkih hramova.
Izgrađen je tijekom pet godina (380. – 375. g. pr.Kr.), a arhitekt i nadglednik radova također je bio Teodot.
Dimenzije hrama bile su 24,5 x 13,2 m.
Hram je bio okružen dorskim stupovima, i to s po šest stupova na užim, a jedanaest stupova na dužim stranama.
Stajao je uzdignut na platformi (krepidoma), a ulaz je bio na istočnoj strani – ulazilo se preko rampe ili stepenicama.
Nutarnja fasada hrama bila je ukrašena s dva propilonska stupa koja su vodila u glavni dio hrama – celu.
U celi se nalazio Asklepijev kip od zlata i bjelokosti.
Bio je prikazan kako sjedi na tronu s izrazom blagosti na licu, u jednoj ruci drži žezlo (kao i Zeus u Olimpiji), a druga mu je ruka položena na glavu božanske zmije.
Uz tron leži pas, sveta Asklepijeva životinja.
Ovog kipa više nema, a njegov nam je izgled poznat s novčića pronađenih u iskapanjima, sa zavjetnih reljefa pronađenih u svetištu, te iz Pauzanijevih opisa.
Od Asklepijevog hrama kratka popločena cesta vodila je do svete fontane čije su se vode koristile za pročišćenje.
Danas je od nje preostala samo njena baza.
Slika Johna Williama Waterhousea Bolesno dijete dovedeno u Asklepijev hram, ulje na platnu, 1877. g. Slika se danas nalazi u vlasništvu Društva za likovnu umjetnost, Londo
Enkoimesis – liječenje u snu
Posjetioci bi svetištu prilazili kroz svečani ulaz – propileje.
Na spomen-ploči bile su upisane temeljne upute vjernicima:
“Kada ulaziš u božje boravište
koje miriše tamjanom, moraš biti čist,
a misao je čista kada misliš pobožno.”
Samo svetište bilo je ograđeno zidom, a jedan stari zakon propisivao je da se nitko ne smije roditi niti umrijeti unutar posvećenog prostora.
Zato je i katagogion, konačište u kojem su odsjedali posjetioci, bilo izvan ovog zida.
Od propileja je sveti put vodio prema Asklepijevom hramu u kojem se nalazio veličanstveni Asklepijev kip.
Uz hram je bila i sveta fontana, od koje je danas preostala samo njena baza; pretpostavlja se da su se njene vode koristile za simboličko pročišćenje bolesnika.
U blizini hrama također se nalazio i žrtvenik; obveza je hodočasnika bila ponuditi žrtve Apolonu i Asklepiju.
Tolos (Timel)
Zapadno i malo južnije od Asklepijevog hrama nalazi se najljepša, te ujedno i najzagonetnija građevina svetišta.
Pauzanija je naziva tolos, a u drevnim zapisima naziva se timel.
Od samog tolosa preostala je jedino kružna struktura promjera 13,36 m koju čine tri koncentrična kruga od velikih kamenih blokova.
Ona predstavlja svojevrsni labirint jer za doći u središte kruga treba proći svaki od krugova. Namjena ove strukture je nepoznata.
Zanimljivo je da je pri iskapanjima Asklepijevog svetišta u Pergamu također pronađena kružna struktura ovog tipa.
Predaja govori da Asklepijev simbol zmija živi u ovom podzemnom labirintu koji je i sam u obliku sklupčane zmije.
Labirint je nekoliko stoljeća stariji od cijele građevine.
Nalazio se ispod poda kružne cele, a pristup u ovo podzemno svetište zatvarao je jedan pomični bijeli kamen u sredini same cele.
Tolos je sagrađen u IV. st. pr.Kr., vremenu procvata svetišta.
Arhitekt je bio Poliklet, nećak čuvenog argejskog kipara istog imena, a za njegovo je dovršenje trebalo trideset godina.
Tolos je imao i dvije kružne kolonade koje su izvana i iznutra okruživale celu. Vanjsku kolonadu činilo je 26 dorskih stupova, a nutarnju 14 korintskih.
Između njih je bio zid koji je iznutra i izvana bio obložen crnim i bijelim mramorom kao i reljefnim palmama, viticama i vijencima.
Od tisuća komadića sakupljenih u iskapanjima, arheolog Kavvadhias uspio je složiti dio tolosa.
Palestra – Južno od Artemidinog hrama bila je palestra, natkrivena građevina u kojoj su atlete vježbali kada vrijeme nije dopuštalo vježbanje na otvorenom.
Gimnazij – Južno od palestre proteže se još jedna velika građevina – gimnazij (75,57 x 69,53 m). Služio je kao vježbalište u kojem su pod nadzorom posebnih trenera vježbali atlete, ali i bolesnici kojima je vježbanje određeno kao terapija. U rimsko doba gimnazij očito nije služio svojoj svrsi jer je, najvjerojatnije krajem III. st., unutar njega sagrađeno malo kazalište – odeon.
Poslije molitvi, pročišćenja i žrtvi, bolesna bi osoba pristupala određenim obredima kako bi osnažila svoju vjeru i pripremila se za susret s bogom.
Danas ne znamo gdje su se održavali i kako su izgledali ovi tajni obredi.
Znamo da je za postizanje ovog posvećenog stanja duše, između ostalog, važnu ulogu imala i glazba – pjevali su se peani, himne posvećene Apolonu.
Nakon ovih priprema, svećenici su bolesnike odvodili u abaton ili enkoimeterion.
To je bila građevina u čijim su dvoranama bolesnici provodili noć.
Svećenici bi se povukli, a bolesnici, ostavljeni u mraku, prepuštali bi se blagotvornom snu u kojem im se javljao sam bog Asklepije i donosio čudesno izlječenje.
Sljedeće bi se jutro bolesna osoba probudila izliječena, a zauzvrat je svetištu ostavljala dar.
Kakav je to bio dar, odlučivao je sam bog ili svećenici, no on je uvijek bio u skladu s bolesnikovim mogućnostima.
To su mogle biti tek keramičke vaze, brončane posude, zavjetni natpisi, ali i kipovi, žrtvenici, fontane, pa i cijele građevine.
Zaspavši u abatonu, jedno je dijete koje je bolovalo od kamenca usnulo boga koji ga je pitao što će dati svetištu kada bude izliječeno.
Dijete je odgovorilo da će dati svoje kamenčiće za igru.
Zapis kaže da se bog na to nasmijao te izliječio dječaka.
O Asklepijevim čudima najviše saznajemo sa spomen-ploča (stela), odnosno zavjetnih natpisa koji donose priče izliječenih o njihovom izliječenju.
Do danas je sačuvano oko sedamdeset opisanih čuda.
Abaton
Sjeverno od hrama i tolosa, cijelom dužinom (75 x 9,5 m) proteže se abaton, mjesto gdje su bolesnici provodili noć.
Duž južne strane je stoa, trijem, s dvostrukim redom jonskih stupova.
Kraći, istočni dio sagrađen je u IV. st. pr.Kr., a duži, zapadni dio u III. st. pr.Kr.
Na kraju istočne stoe bio je dubok zdenac.
Voda je vjerojatno smatrana svetom, jer je imala važnu simboličku ulogu u pročišćenju duše.
ZAVJETNI NATPISI
Jedno nijemo dijete došlo je u svetište moliti boga da mu dade glas.
Nakon izvođenja svih pripremnih žrtvi i obreda, svećenik se okrenuo djetetovom ocu i upitao ga: “Obećavaš li, ako tvoje dijete bude izliječeno, da ćeš u roku od godinu dana donijeti dar za liječenje?” “Obećavam”, iznenada je odgovorilo dijete.
Pandharos iz Tesalije imao je mrlje na čelu.
Dok je spavao u abatonu, imao je viziju: bog je omotao vrpcu oko njegovog čela i naredio mu da ode iz abatona, ukloni traku i posveti je u hramu.
Kad je svanulo, ustao je iz kreveta i skinuo traku.
Čelo mu je bilo posve čisto.
Mrlje su ostale na traci. Tada ju je darovao hramu.
Artemidin hram – Južno od Asklepijevog hrama bio je hram Apolonove sestre, božice Artemide. S dimenzijama 13,5 x 9,6 m bio je po veličini drugi hram u cijelom svetištu.
Pročelje sa šest dorskih stupova bilo je okrenuto na istok, a dvanaest jonskih stupova išlo je duž triju unutrašnjih strana cele.
Dječak koji je jako ozlijedio prst bio je iznešen izvan abatona, kao što su određivala pravila, i dok se odmarao, zaspao je…
Tada je iz abatona izgmizala zmija, polizala ranu na njegovom prstu i vratila se natrag.
Dječak se probudio izliječen i ispričao kako mu se u snu pojavio plavokosi mladić i stavio lijek na njegovu ranu.
Jedan čovjek, s paraliziranim prstom, čitao je čuda zapisana na stelama, ali nije vjerovao u moć boga…
Bog ga je u snu izliječio i zatim ga upitao da li još uvijek ne vjeruje.
Čovjek je odgovorio da se sada uvjerio i otišao izliječen nakon što je primio ime Apistos (Onaj koji ne vjeruje)…
Jedan bolesnik je boravio u abatonu, a da nije doživio niti viđenje u snu niti izliječenje, i vratio se kući…
Ali, jedna od Asklepijevih zmija omotala se oko osovine kola koja su ga vozila, i kad je stigao kući, ona se spustila s kola i izliječila ga.
Grad je poslao izaslanstvo u Delfe da zatraži savjet o ovom događaju, a proročište im je naložilo da sagrade Asklepijevo svetište…
Slikovit je zapis iz II. st. koji je na zavjetnoj spomen-ploči ostavio Apel.
Bolovao je od hipohondrije i teške probave: “Dok sam putovao u svetište i približavao se Egini, pojavio se bog i rekao mi da ne budem jako ljut.
Kad sam došao u svetište, uputio me je da, budući da je padala kiša, pokrijem glavu, da jedem kruh, sir, celer, zelenu salatu, da se okupam bez pomoći sluge, da vježbam u gimnastičkoj dvorani, da pijem limunov sok, da šetam.
Konačno, bog mi je naložio da sve ovo zapišem na kamen. Svetište sam napustio zdrav, zahvalan bogu.”
Stadion
Svetište nije bilo samo religijsko središte.
Palestra, gimnazij, kupke i stadion čine potpunu atletsku cjelinu.
Stadion, sagrađen u IV. st. pr.Kr., prilično je uništen.
Trkalište je bilo dugo jedan stadij (181 metar).
Duž obje uzdužne strane bile su kamene klupe.
Na sjevernoj je strani nadsvođen prolaz kroz koji su atlete ulazili na stadion, dok su gledatelji ulazili s južne strane.
Na jednoj od kraćih strana može se uočiti startna linija, mjesto gdje su trkači stajali prije početka utrke.
Mjesto svakog trkača bilo je označeno malim stupovima.
Igre u Epidauru, poznate kao Asklepije, održavale su se svake četiri godine između travnja i lipnja.
Iako nisu imale panhelenski karakter, imale su velik ugled.
Ovdje su se održavala natjecanja u trčanju, te glazbena i pjesnička natjecanja.
U drevna vremena sva su izlječenja pripisivana isključivo božanstvu, no tijekom stoljeća u liječenje su se sve više uključivali i sami svećenici.
Svi običaji kulta su zadržani, ali prije enkoimesis, svećenici bi bolesnika ispitivali o njegovoj bolesti, te mu davali osnovne upute.
Ujutro bi bolesnik ispričao svoj san, a svećenici bi, koristeći svoje medicinsko znanje, tumačili božje upute i propisivali terapiju.
U liječenje se uvode biljke, a jedna od najčešćih terapija postaje ona s vrućim i hladnim kupkama koje su u tu svrhu i bile izgrađene u kasnijim vremenima.
Kazalište
Zbog svoje elegancije, sklada proporcija i akustike, ovo je najbolje konstruirano kazalište čitave antike.
Iz njegovih viših redova pruža se prekrasan pogled na pitomi krajolik Epidaura.
Djelo je arhitekta Polikleta i nastalo je u IV. st. pr.Kr.
Nakon prolaska kroz veličanstveni ulaz, parodos, dolazi se do orchestre, kružnog podija promjera 20 m, u čijem je središtu bio žrtvenik.
U orchestri se nalazio kor. Akustika uvijek zahtijeva vrlo složenu tehniku, posebno na otvorenom, a u ovom remek-djelu graditeljstva šapat u orchestri čuje se čak i u najvišim redovima.
Kazalište Epidaura nikada nije doživjelo promjenu koju su prošla ostala drevna kazališta u rimskom periodu.
Naime, pošto se promijenio tip drame i načini izvedbe, pozornica je pomaknuta bliže publici i krug orchestre je, nužno, presječen napola.
Stoga kazalište u Epidauru predstavlja jedinstven primjer drevnog kazališta.
Gledalište je popločenim prolazom bilo podijeljeno na dva dijela, viši i niži; niži je imao 21 red, a viši 34.
Gledatelji su ulazili u niže redove kroz paradose i odatle se penjali do svojih redova radijalnim stepeništem.
Stručnjaci smatraju da je viši dio dodan naknadno kako bi se broj mjesta povećao sa 6200 na 12300.
Od 1954. godine u ovom se kazalištu svakog ljeta organizira festival na kojem se izvode drevne grčke tragedije i komedije.
Slava Epidaura, najglasovitijeg lječilišta helenskog svijeta, nije potamnjela niti u rimskim vremenima.
Nebrojeni bolesnici ovdje su tražili lijek svojoj bolesti, a kako su darovi koje su ostavljali ostajali isključivo u okviru svetišta, u Epidauru su podignute mnoge građevine čuvene po svojoj ljepoti.
No, od velebnih građevina ostale su samo ruševine kao blijedi tragovi nekadašnje veličine i značaja ovog mjesta.
Svetište Apolona Maleatasa
Na brdu Kinortionu, oko jedan kilometar od kazališta, nalaze se ostaci svetišta Apolona Maleatasa.
Ovo svetište je vrlo staro, datira još iz mikenskog razdoblja (IV. i III. tisućljeće pr.Kr.), a održalo se sve do rimskih vremena.
Maleatas je kao ozdravitelj i liječnik, neovisno o Apolonu, štovan u mnogim dijelovima Grčke.
Na tri terase nalazili su se žrtvenici i hramovi.
Najpoznatije građevine su Apolonov hram, hram posvećen Muzama, trijem i kuće u kojima je boravilo svećenstvo.
Iskapanja ovog svetišta su nedovršena i još nemamo njegovu potpunu sliku.
Ovo staro iscjeliteljsko i kulturno središte, danas najpoznatije upravo po svom antičkom kazalištu i dramskom festivalu koji se u njemu održava svakog ljeta, bilo je prije svega blagotvorno mjesto vraćanja izgubljene harmonije – zdravlja.
Autor: Snježana Tomašević
nastavlja se...
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
irida
edin.kecanovic
