Budimo se u tami u potpunom neznanju.
Gdje smo, što se događa?
U jednom smo trenutku sve zaboravili.
Ne znamo jesmo li dijete ili odrasla osoba, muškarac ili žena, krivi ili nedužni.
Je li to tama tamnice ili noći?
Znamo samo jedno, tim jasnije što nam je to jedina spoznaja: živi smo.
Nikada nismo bili toliko živi, i to je sve.
Od čega se sastoji život u tom djeliću sekunde u kojem imamo rijetku povlasticu da budemo lišeni identiteta?
Evo od čega: od straha.
No nema veće slobode od tog kratkog zaborava buđenja. Dijete smo koje poznaje jezik.
Možemo imenovati bezimeno otkriće svog rođenja: gurnuti smo u stravu živog bića.
U tom razdoblju česte tjeskobe, čak se i ne sjećamo da se tako nešto može dogoditi prilikom buđenja.
Ustajemo, tražimo vrata, izgubljeni smo kao u hotelu.
A nakon sjećanja odjednom opet nastane tijelo i vrate mu ono što služi kao duša.
Umireni smo i razočarani: mi smo, dakle, to; mi smo , dakle, samo to.
Odmah potom vrati se spoznaja o geografiji vlastitog zatvora.
Moja soba vodi do umivaonika gdje se zapljuskujem ledenom vodom.
Što to nastojimo oribati s lica pomoću te energije i hladnoće?
Potom počinje rutina.
Svatko ima svoju: kava i cigarete, čaj i tost ili pas i uzica.
Svoju smo putanju uredili tako da što više umanjimo strah.
Zapravo provodimo vrijeme u borbi protiv straha življenja.
Smišljamo definicije kako bismo ga izbjegli: zovem se tako i tako, radim tu i tu, moj se posao sastoji od ovoga i ovoga.
No skrovita tjeskoba nastavlja potkopavanje.
Ne možemo potpuno ušutkati njen govor.
Jer misliš da se zoveš tako i tako, da se tvoj posao sastoji od ovoga i onoga, ali, kada si se probudio, ništa od toga nije postojalo.
Možda zato što i ne postoji.
Amelie Nothomb
(belgijska književnica)
bglavac
irida
