- Prodali ste milione primjeraka knjiga, čak i u Kini, a ipak niste o tome uopće razmišljali?

- Tvornice oružja prodaju svaki dan tisuće raketa po čitavom svijetu pa ipak o tome ne razmišljaju.

- To nema nikakve veze.

- Mislite?

A ipak, paralelizam je sasvim očigledan.

Na primjer, to nagomilavanje: govori se o "trci u naoružavanju", moglo bi se isto tako reći "trka u književnostima".

To je argument sile kao i svaki drugi: svaki narod ističe svoga pisca ili svoje pisce, kao topove.

Prije ili kasnije, i mene će isticiti i do blještavila glačati moju Nobelovu nagradu.

- Ako to tako shvaćate, slažem se sa vama. Ali hvala bogu, književnost je manje škodljiva.

- Moja nije. Moja je škodljivija od rata.

- Da li vi to laskate sami sebi?

- Trebalo bi da to radim, pošto sam jedini čitalac koji je u stanju da me razumije.

Da, moje knjige su škodljivije od rata, jer izazivaju kod čovjeka želju da crkne, a rat izaziva želju da se živi. Pošto mene pročitaju, ljudi bi trebalo da se sami ubijaju.

- Kako objašnjavate što oni to ipak ne čine?

- E, to objašnjavam veoma lako: zato što me nitko ne čita.

U suštini, možda je upravo u tome objašnjenje mojega izuzetnog uspjeha...

- To je zaista izuzetno rasuđivanje...

- Ali nepobitno!

Eto, uzmimo Homera... on nikada nije bio toliko slavan.

Pa ipak, poznajete li mnoge prave čitaoce prave Ilijade i prave Odiseje?

Šaka ćelavih filologa, i to je sve!

Jer, valjda ipak nećete nazvati čitaocima one dremljive gimnazijalce koji još mucaju o Homeru za školskim klupama dok misle samo na reviju Depeche Mode ili na sidu?

I upravo iz tog izvanrednog razloga Homer i jeste osnovica za uspoređivanje.

- Ako pretpostavimo da je tako, nalazite li da je to izvrstan razlog? Nije li to prije za žaljenje?

- Mislim da je izvrstan. Nije li ohrabrujuće za pravog, čistog, velikog, genijalnog pisca kao što sam ja, da sazna kako ga nitko ne čita?

Da nitko ne prlja svojim prostačkim pogledom ljepote koje sam stvorio u skrovištu svojih najdubljih predjela i svoje samoće?

- A zar ta Nobelova nagrada u suštini ne osporava vašu teoriju?

Zar ona ne podrazumijeva da vas je čitao bar Nobelov žiri?

- To uopće nije sigurno.

Ali u slučaju da su me članovi žirija i čitali, vjerujte da to ništa ne mijenja.

Mnogi ljudi su se toliko usavršavali da čitaju ne čitajući.

Kao što ljudi žabe rone a ne progutaju ni kap vode.

To su čitaoci-žabe.

Oni čine većinu među čitaocima, a ja sam ipak suviše kasno otkrio da oni postoje.

Toliko sam bezazlen...

Mislio sam, da svatko čita kao i ja: a ja čitam kao što jedem - čitanje postaje sastavni dio mene i mijenja me.

Čovjek nije isti ako je jeo švargle ili kavijar.

Najzad, kada kažem 'čovjek', trebalo bi da kažem 'ja i još neki', pošto veliki broj ljudi ispliva iz Prusta ili Simenona u potpuno istom stanju, ne izgubivši ni mrvicu od onoga što su bili i ne dobivši ni mrvicu dodatnog.

Oni su čitali - i to je sve.

U najboljem slučaju reći će da "znaju o čemu je riječ".

Koliko puta sam zapitao pametne ljude: "Da li vas je ova knjiga promijenila?", a oni su me gledali okruglim očima kao da kažu: "Zašto da me promijeni?"

Ja poznajem u trenutku ljude koji su me čitali: to se njima čita na licu.

A vi niste izgledali ni slomljeni, ni veseli, ni debeli, ni mršavi, ni ushićeni: izgledali ste zdravi. Ž

Znači da me niste čitali ništa više nego vaš jučerašnji kolega novinar.

To je uostalom razlog što, svemu uprkos, imam još malo naklonosti prema vama.

Imam je još više zato što ste napustili čitanje još prije desete strane: to govori o snazi karaktera, sposobnosti koju ja nikada nisam imao.

Osim toga, vaš pokušaj da priznate to sve, mada suvišan, služi vam na čast.

U stvari, ja bih vas omrznuo da ste, pročitavši me zaista, bili onakvi kako vas ja vidim.

 

Amelie Nothomb je kćerka barona Patrika Nothomba, koji je bio belgijski veleposlanik u Japanu, Kini, SAD-u, Birmaniji i Bangladešu. Tako je Amélie svoje djetinjstvo i mladalačke dane provela u tim zemljama gdje je dobro upoznala njihove običaje i ljude. Zarekla se da će svake godine napisati po jedan roman. I to obećanje je održala. Djela su joj prevedena na više od 30 jezika, a 2007. je objavila svoj petnaesti roman. Za svoj roman "Strah i trepet" dobila je Veliku nagradu za roman Francuske akademije. Smatraju je najboljom europskom spisateljicom.