Alkemija
Delia Steinberg Guzman
Iz: časopisa broj 13

Alkemija je stvarnost koju je teško razumjeti; oduvijek je bila znanost i filozofija, tako tajanstvena da se nama, u današnjem vremenu, čini vrlo strana.

Kad se u našem srednjem vijeku ponovno pojavila alkemija – kažem ponovno zbog toga jer potječe iz mnogo starijih vremena – pojavila se sa svojim skrivenim metafizičkim elementima, sa svojim teorijskim znanjima, premda velikim dijelom izgubljenima, kao i sa svojim praktičnim znanjima – vještinama koje su tražile provedbu da bi se potvrdila njihova autentičnost i djelotvornost.

U srednjem se vijeku, stoga, provodio velik broj pokusa. Bilo je tada alkemičara (i pozivam se na njih, jer o nekima imamo dosta povijesnih zapisa) koji su priveli kraju svoje djelo, svoj proces, dostižući ono što se nama čini utopijom: postigli su zlato. Spominju se kraljevi i prinčevi koji su nagrađivali alkemičare koji su uspjeli dobiti zlato. Ima također i priča o plemićima i kraljevima koji nisu tako dobro postupali s onima koji, usprkos svojim obećanjima i svoj dobroj volji, nisu u tome uspijevali. Postoje zabilješke i o onima koji su letjeli – zajedno sa svojim laboratorijima! Budući da se radi o jednoj praktičnoj znanosti, pogibelji kojima je moglo uroditi neznanje bile su ogromne.

Što nam je ostalo od alkemije? Koje elemente alkemijskih legendi prepoznajemo? Zašto nam je alkemija tako neobična?

Prvi aspekt kroz koji se alkemija danas pojavljuje jest postupak dobivanja zlata od manje plemenitih metala, s ciljem da se čovjek obogati i tako postigne moć. Ovo su, dakle, osnovni elementi koji se pojavljuju kad je riječ o alkemiji.

Drugo pitanje koje se odnosi na predmet ove znanosti jest ono o besmrtnosti. Oni koji su se posvetili istraživanju alkemičarskih učenja često šire čudnovate glasine da su uspjeli pronaći formulu za postizanje besmrtnosti (fizičke, razumije se, budući je u sadašnjim vremenima ona, izgleda, jedina koja nas zanima). Cijeli svijet pokušava iznaći kakvi su to bili postupci za postizanje vječne mladosti.

Još jedan aspekt s kojeg se promatra alkemija, a kojeg nikada nisu zastupali filozofi starog doba, jest postizanje sreće. Čini se da se uvijek nekako isprepliću posjedovanje zlata, mladosti i sreće. Oni koji ne prodru duboko u metafizički dio doktrine, misle tada kako su i alkemičari tražili isto – sreću, vječnu mladost ili ogromna bogatstva.

Ali, usprkos ovoj legendi koja kruži, treba uvidjeti da je predmet alkemije drugačiji. Odakle dolazi legenda?

Dolazi iz davnine. Iako nam tako može izgledati obzirom na danas dostupnu literaturu, alkemija nije srednjovjekovno znanje.

NEŠTO O POVIJESTI ALKEMIJE

Alkemičari su postojali u drevnoj Kini, i to ne samo u onom vremenu koje danas nazivamo Kineskim Carstvom, s poznatim datumima, događajima i dinastijama. Tamo se govori o alkemičarima još od mitskih vremena, od vremena prvog čovjeka, od Nebeskih ili Polubožanskih Careva koji su došli na zemlju donoseći čudesnu tajnu – vatru. Stvarali su Bratstva Kovača koja su čuvala tajne, još veće od ove, jer su, započevši raditi s metalima, uspjeli proizvesti promjene, transmutacije, diferencijacije.

Pojavom Lao Ceove doktrine, praktičnom znanju koje je postojalo od drevnih vremena, pridodan je dašak duhovnosti i metafizike.

Indija je također imala alkemiju. Bila je magijsko-praktičnog karaktera, ali se nije toliko bavila metalima, kao što su to činila kineska Bratstva. Indija se u osnovi, u bitnome, zanimala za jedan jedini cilj: za čovjeka. Alkemijski procesi bili su usmjereni na ljudske pretvorbe, transmutacije, promjene, mistična stanja, te na sve oblike evolucije koji se mogu usavršavati primjenom ove znanosti na čovjeka.

Kako to da u Egiptu nema govora o alkemiji? Kako to da on nije poznavao ova fantastična znanja, jednako zadivljujuća onda kao što su i sada? Ponešto o prirodi kamenja i metala, ljudi i svjetova, Egipćani su svakako morali poznavati, jer su posjedovali vještinu – navedimo nekoliko primjera – slaganja kamenih blokova piramida jednih povrh drugih bez ikakvih vezivnih sredstava, mjerenja bez mjernih instrumenata (jer to je ono što tvrde naše knjige), ili klesanja i rezbarenja diorita pomoću bakra (prema zaključcima dobivenim iz analiza radioaktivnim ugljikom, koje su detektirale postojanje ostataka ovog metala), što odgovara rezbarenju drveta nožem od papira. Zbog svega toga mogli bismo prihvatiti da su imali formule ili načine modificiranja izvjesnih razina prirode pod određenim okolnostima.

U Egiptu, tradicija alkemije potječe od božanstva zvanog Thot, boga mudrosti i znanja. Egipatska alkemijska tradicija do nas je došla preko Grka. Sâmo njegovo ime – koje etimološki znači “tajna”, kao i Hermes, kako se zvao Thot u Grčkoj – razlog je više da o alkemiji govorimo kao o hermetičkoj tradiciji, onom što odgovara Hermesu i to ne samo njemu kao božanstvu, već i kao tajni. Velika pažnja koja se pridavala čuvanju tih znanja rezultat je ove karakteristike Thota u Egipćana i Hermesa u Grka. To se nije činilo iz sebičnih pobuda, već iz opreza, kako ova znanja ne bi naštetila onima koji bi ih, lišeni odgovarajućeg znanja, mogli zloupotrijebiti.

Egipatska alkemijska tradicija održala se praktično sve do IV. i V. stoljeća, a u tim se posljednjim trenucima razvijala u Aleksandriji, kroz škole posvećene tom znanju koje je nosilo istu mudrost kroz mnoga stoljeća prije, i koje kasnije, počevši od VII.-VIII. stoljeća, preuzimaju Arapi, čuvari i prenositelji tog znanja u Europu.

U naš zapadni svijet alkemija se ponovno vraća krajem XI. stoljeća, zahvaljujući Križarskim ratovima. Odlazeći na Istok, križari su susretali jedan potpuno drugačiji svijet, sa znanjima koja su na Zapadu bila zaboravljena, i sa zapisima autora čija se imena više nisu znala. Između ostalog, zapadnjaci s Istoka donose i alkemiju koja nanovo pušta duboko korijenje u europskom svijetu, gdje je bila poznata od davnih vremena.

Ime alkemija vrlo vjerojatno dugujemo Arapima. Izgleda da su alkemijom zvali znanost Al-quimiya, a koja se odnosila na postupke s crnom zemljom. To nam dopušta usporedbu sa starim imenom Egipta: Kem, Kemu ili Kemi, Crno, Crna Zemlja, Tamna zemlja, Tamno-crvena. Možda u sjećanje na znanja iz starine koja su im predstavljala izvor inspiracije, Arapi daju ime alkemija znanosti koja se bavila crnom zemljom, materijom, teškom, crnom, zemaljskom, da bi na kraju proizveli veliku transformaciju, veliki proboj, otvaranje i početak, veliku pretvorbu supstance.

ZNANSTVENI PROCESI

Postoji sklonost da se u alkemiji vidi samo faza koja je prethodila kemiji, kao što se to čini u slučaju astrologije i astronomije. Govoreći o alkemiji i kemiji, kaže se da je “alkemija luda majka pametne kćeri”.

Premda je sigurno da i jedna i druga rade s elementima prirode, one ne koriste iste načine, niti imaju ista načela i ciljeve. Kemiji su potrebni elementi, fizički laboratorij, fizički pokretač, a to je čovjek. Alkemija, pored svega toga, treba i niz moralnih i filozofskih načela, a čini je djelo koje se ne ostvaruje uvijek preko tijela, već posredstvom duše.

Zbog svega ovog odbacujemo egzaktnu vezu među njima. Moramo nadalje napomenuti da su drevni narodi savršeno razlikovali fizičke, kemijske i alkemijske fenomene. Ove su tri diferencijacije učinjene stoga što se ti fenomeni ne odnose na istu stvar.

Dat ćemo jedan jasan primjer kako bismo objasnili ta tri tipa transformacije.

Pri događanju jednog fizičkog fenomena tijelo prolazi promjenu oblika, ali ne i molekularnu promjenu: tada nema duboke nutarnje promjene. Uzmimo štapić krede: ima oblik štapića koji je upravo ono po čemu je prepoznajemo. Mogli bismo je smrviti u prah i tada bismo ostvarili jedan fizički fenomen: kreda je promijenila svoj oblik jer je prije bila u obliku štapića. Sada to više nije, jer se pretvorila u hrpicu kredina praha. Ali nismo izmijenili položaj atoma, molekularnu strukturu krede koja je ista i u prahu i u štapiću. Fenomen se događa na razini oblika, i to je fizički fenomen.

Pogledajmo sada jedan kemijski fenomen. Svi znamo da vodu čine atomi vodika i kisika. Ako određenim posrednicima uzrokujemo razdvajanje vodika i kisika, postići ćemo cijepanje molekula vode. Razdvajajući je, dobivamo dva različita elementa koji sada postoje izolirano. Ovdje se radi o kemijskom fenomenu.

Kako bismo uvidjeli što je to alkemijski fenomen, pretpostavimo da uzmemo atom vodika i izvjesnim alkemijskim postupkom proizvedemo ne samo formalnu promjenu, ne samo molekularno razdvajanje, već nutarnju promjenu. Ono što je bio atom vodika, određenim cijepanjem, promjenama i nutarnjim transmutacijama, prestaje biti atom vodika i pretvara se u atom drugog elementa.

Ovo je alkemijski fenomen koji se u našem stoljeću povezuje s nuklearnom i atomskom energijom i kojega nazivamo “atomskom fisijom”, no zapravo, opet se nalazimo pred alkemijskim događajem.

Što se, dakle, s gledišta alkemije, nastoji postići transmutacijom atoma? Ovo se očito ne čini iz puke zabave. Ove transmutacije imaju vrlo dubok smisao. Počinju od temeljne postavke da se sve što postoji u prirodi, u kozmosu, kreće, evoluira, vodi prema nekom mjestu, ima svoj cilj, sudbinu: kamenje, kao i biljke, životinje ili ljudi.

Alkemijski proces u svojim transmutacijama ne teži ničem drugom do ubrzanju, poboljšanju i pomoći razvoju. Ono što jednog dana teži postati zlatom, može biti zlato sada, jer biti zlato predstavlja njegovo savršenstvo; ono što u čovjeku teži da jednoga dana postane besmrtnim, može biti besmrtno sada, jer to predstavlja njegovo savršenstvo. Ono što jednog dana teži doseći savršenstvo, može biti savršeno sada. I ako postoji formula po kojoj će to trajati nekoliko minuta, umjesto da traje satima, tada se to čini u minutama.

Ukoliko ispravno prakticira svoju znanost i filozofiju, alkemičar postaje istinski dobročinitelj prirode – pomaže joj razvijati se mnogo brže.

Ovo je smisao transmutacija, pa i onih kojima se doista dobiva zlato. Zlato je simbol savršenstva, vrhunca, kao i samo Sunce. Sve stvari se moraju vratiti svom prvotnom izvoru, svojoj sudbini. Sve mora postići svoje savršenstvo, sve mora postići svoj vrhunac.

I, ako je to tako, pitamo se: odakle toliko nastojanje alkemičara da sačuvaju tajne i zadrže svoja učenja tako nerazumljivima, skrivenima unutar kruga upućenih, tako da im se nitko ne može približiti, a još manje ih razumjeti?

I danas uviđamo da nam je prilično nedokučiva svaka knjiga o alkemiji koja nas uspije malo, uvelike ili osrednje zainteresirati. Njen sadržaj slijedi isto načelo kao i sva ezoterijska znanja starog svijeta: ona se smatraju oružjima s dvije oštrice.

Ova su oružja opasna za one koji nisu naučili prvo vladati vlastitom personalnošću, vlastitim strastima, vlastitim zemaljskim apetitima. Opasna su za one koji bi, nošeni sebičnim porivima, koristili ova znanja u vlastitu korist, a ne za dobrobit prirode i ostalih. Zbog toga se ona čuvaju i zbog toga postaju toliko ezoterijska, toliko nutarnja i skrivena da je potrebno mnogo vremena kako bi se ova znanja uspjela razjasniti; toliko vremena da ponekad – kako je govorio Platon – ostarimo prije negoli uspijemo nešto razumjeti. Tada smo smireniji i već smo prošli toliko toga u životu da vjerojatno imamo prirodniji nutarnji stav prema takvom radu, prema stvaranju; tada ne očajavamo, niti želimo posjedovati pod svaku cijenu.

NAČELA

Pogledajmo, dakle, premda vrlo sažeto, neka od načela koja sačinjavaju “tijelo” alkemije, alkemijsko znanje.

Počnimo od temeljnog načela, bez kojeg ništa ne bismo mogli razumjeti. Ovo prvo načelo je ono o Jedinstvu Materije.

Kada se manifestira, može poprimiti mnogostruke oblike, može uzeti tisuću različitih i nedohvatljivih formi jedne bogate mašte. Ali materija, osnova, korijen jest jedan.

Razmatranje Jedne Materije, velike primordijalne materije, velikog prvotnog načela koje je osnova i temelj cijelog Kozmosa, podrazumijeva drugo načelo koje također razvija alkemija: sve što je u makrokozmosu, također je i u mikrokozmosu; sve što je u velikom, također je i u malom; ono što je na nebu, također je i u čovjeku, i obrnuto. To znači da upoznajući procese koji se zbivaju u čovjeku, možemo doći i do shvaćanja kozmičkih procesa. Postoji jedna sličnost, korelacija, podudarnost koja kaže da sve potječe od prvog načela, od temeljnog prvog elementa, prvog počela koje vrijedi za veliko i za malo, za ono što je gore i za ono što je dolje.

U osnovi ove podudarnosti je to što Alkemija neprestano radi proizvodeći transmutacije koje ne samo da ne ruše Prirodu, već naprotiv, slijede izravan put sličnosti. Pretvorba olova u zlato, što smo toliko puta čuli da se spominje, jest neposredna linija, to je izravan put. Sudbina olova je postići da bude zlato; sudbina ljudi jest postati bogovima. To su transmutacije kojima se teži.

Razmotrimo drugo načelo. Materia Prima ima tri sastavna elementa koji su složeni u različitim, određenim omjerima. Alkemijskom terminologijom rečeno, ta tri elementa su: Sumpor, Živa i Sol. Dakako, nije riječ o kemijskom sumporu, živi i soli. Ti su nazivi iskorišteni za elemente prirode koji su, umjesto da se obznane njihovi pravi nazivi, dobili simbolička imena.

Takvi elementi međusobno se slažu u različitim omjerima. Zbog njih su neka tijela u prirodi savršenija od drugih. Što više Sumpora, više savršenosti. Sumpor je ono što vrlo nalikuje Suncu, zlatu. Sumpor čuva u sebi potencijale Sunca i zlata. Što više Soli, više nesavršenosti, ili drugim riječima, više težine, više tijela, više zemlje.

Koja je zadaća alkemičara? Mijenjati taj omjer dok ne postigne da se sve transformira u zlato. Ali, pažnja! Ovo ne znači pretvoriti se u zaluđene ljubitelje zlata. Kada tvrdimo da se sve mijenja u zlato, ono što želimo reći jest da sva tijela trebaju postići odgovarajući međuodnos ovih triju elemenata i to tako da se svaki od njih očituje na najbolji mogući i najsavršeniji način.

Ta tri elementa postoje također i u čovjeku. U njemu postoji zlato, primordijalno Zlato, koje je njegovo više Ja: arhetipski čovjek, čovjek kojeg sanjamo i koji nadilazi svako mentalno poimanje.

Čovjek ima i Sumpora. To je ono što možemo nazvati njegovim duhom, onim najuzvišenijim što možemo pojmiti u čovjeku, to je jedinstvo njegovih potencijala i najviših vrlina, njegovo najviše mentalno razumijevanje, ne samo na razini racionalnog, već i intuitivnog. To je najviši izraz njegove volje i božanstvenosti, njegova najveća profinjenost.

U čovjeku također postoji i Živa: Živom zovemo njegovu dušu, razumijevajući pod tim sve ono što je oživljeno, ili skup svih psihosomatskih funkcija, naših emocija, strasti, osjećaja; našu vitalnost, našu želju za jelom, spavanjem, kretanjem, govorom, plačem i smijehom, za životom. Ovo oživljeno jest Živa u čovjeku.

A što je Sol u čovjeku? Jednostavno, tijelo. Ovo je jedan praktičan, nama pristupačan primjer koji govori o tome kako se ova tri elementa kombiniraju u svim bićima koja žive u Kozmosu.

Koji je čovjek najsavršeniji? Onaj koji daje prvenstvo Sumporu, onaj koji uspijeva, malo pomalo, stabilizirati svoje elemente tako da ono više dominira onim nižim. Ovo se može izraziti i jednim starim poznatim simbolom, simbolom križa. Njegov vertikalni dio odgovara Sumporu, horizontalni Živi, a točka ujedinjenja u kojoj je postignuta stabilnost, gdje se sve konkretizira, oblikuje i ostaje nepomično, jest Sol.

Alkemijski procesi ne shvaćaju čovjeka samo na osnovu te trostruke podjele, već i prema četverostrukoj i sedmerostrukoj.

Svojim religijama i filozofijama stare civilizacije potvrđuju postojanje sedam elemenata koji čine čovjeka. Alkemičari također, u svojim filozofskim znanjima, ponavljaju koncept sedmerostrukosti.

Prema alkemiji, postoje četiri niža i tri viša načela.

Četiri niža proizlaze iz podjele između Sumpora, Žive i Soli. Sumpor odgovara Vatri; Živa, sa svojom dvostrukom kvalitetom, krutom i tekućom, odgovara Zraku s jedne strane i Vodi s druge strane; Sol odgovara Zemlji.

I tako susrećemo četiri čuvena elementa alkemičara: Vatru, Zrak, Vodu i Zemlju. To nije vatra koju poznajemo, niti zrak kojeg dišemo, niti voda koju pijemo, iako zemlja jest ono na što mislimo kada kažemo – zemlja.

Prema alkemičarima, jedino što poznajemo jest zemlja, jer nam je svijest prožeta njome. Sve ostalo za nas je tek njen odraz. Poznajemo vodu Zemlje, zrak Zemlje i vatru Zemlje; ali, ne razumijemo ono što Voda, Zrak ili Vatra doista jesu.

Da bismo to pojmili u odnosu na čovjeka, trebali bismo Zemlju shvaćati kao tijelo, Vodu kao vitalnost ili skup izražaja koji nas razlikuju kao živo biće, Zrak kao svijet psihe ili sklop emocija i osjećaja koji od nas čine biće s mogućnošću osjećajnog izražavanja, i Vatru kao snagu mišljenja, rasuđivanja, razumijevanja i povezivanja ideja. Na ovaj način ova četiri elementa postoje unutar čovjeka.

Da bismo dosegnuli svih sedam načela, trebalo bi postići da utjecaj sedam primordijalnih planeta ostane savršeno utisnut. Osim Četiri Principa koja spominjemo, tada se dodaju još tri: razum koji nije usmjeren na "ja", već na cjelinu, na jedinstvo, otvoreni, široki um; zatim, sposobnost intuicije, ili izravnog uvida i istovremenog razumijevanja stvari; i konačno, mogućnost ostvarenja čiste volje, sposobnost shvaćanja djelovanja zbog djelovanja samog po sebi, bez očekivanja nagrade.

DJELO

Mnogo se govori o Djelu koje se ostvaruje pomoću Materije Prime, onoga što mora transmutirati da bi dovelo do Filozofskog Kamena.

Što je Djelo? Djelo je upravo ta pretvorba, bila ona praktična (koja postoji i koju alkemičari poznaju) ili metafizička (koja postoji i koja je alkemičarima također poznata).

Ako promotrimo praktično Djelo koje može obuhvatiti sve, od tijela do duše, ono polazi od prvotne materije (Materia Prima ili primordijalna i jedinstvena materija o kojoj smo govorili na početku), kojoj alkemičari priznaju mogućnost prepoznavanja i preuzimanja onoga što postoji odvojeno i definirano u našem svijetu, premda nam nitko od njih ne govori kako.

U ovoj prvotnoj materiji, kao i u cijeloj materiji, nalazi se karakterističan omjer Sumpora, Žive i Soli.

Prvi dio Djela zasniva se na separaciji Sumpora.

Drugi dio Djela sastoji se u separaciji Žive, i to je zapravo ono što je najvažnije razlučiti: Sumpor i Živu Križa. Sol nije ništa drugo nego element sjedinjenja, onaj koji ima razlog i smisao postojanja onda kad je Križ već uobličen. Tijelo ima razlog postojanja tek onda kad su naš duh i psiho-vitalni elementi ujedinjeni, tada ono služi kao sredstvo izražavanja.

Treća faza Djela, ona najosjetljivija, jest ujedinjenje Sumpora i Žive, stvaranje onoga što alkemičari simbolički zovu bićem hermafrodita, onim što još nije diferencirano. Ovaj hermafrodit, završivši proces svog formiranja novim “brakom” između Sumpora i Žive, umire.

Ovo iskustvo alkemičari simbolički prikazuju kao dušu hermafrodita koja leti prema Višem Nebu i traži Boga koji daje ponovni život ovom tijelu, drugačiji od prethodnog. Jer, iako su ovdje ponovno sjedinjeni Sumpor i Živa, to se događa na temelju napora, na temelju toga što su bili zasebni, razdvojeni, prepoznati i potaknuti na ujedinjenje.

Silazeći s dušom, Bog joj dopušta ući u tijelo hermafrodita i ovo se tijelo rađa po drugi put. Ako bismo to željeli reći na manje simboličan način, rekli bismo da je završilo rađanje svijesti, završilo je buđenje Čovjeka. On se ovdje rodio po drugi put, a to je ono što su stari narodi podrazumijevali nazivajući svoje Inicirane upravo tako: Dva Puta Rođeni.

Alkemičari nam kazuju da se na svršetku Djela pojavljuje Filozofski Kamen. To je bio vrlo širok simbol kojem se pripisivala snaga univerzalnog lijeka koji ljude pretvara u bogove, ili Sunca u neizmjerne zvijezde bezgraničnog trajanja, pa sve do transformacije jednostavnog olova u zlato.

Kamen, međutim, ne djeluje izravno, već pretvoren u prah. Prah koji će biti zlatno-crvenkast, ako je namijenjen transformaciji u Zlato, i bijel, ako je namijenjen transformaciji u Srebro.

FILOZOFIJA

I sada se pitamo: što je istinito u ovim legendama o dobivanju zlata, o radu s Filozofskim Kamenom, o Eliksiru, o besmrtnosti, o vječnoj sreći? Je li sve to laž? Ne, bez sumnje nije. Nerazumno je misliti da su stotine ljudi, potvrđene inteligencije i sposobnosti, posvetile sav svoj život tlapnji. Ono što se ovdje događa, kao i u mnogim drugim stvarima, jest da simboli prekrivaju istinu i sprečavaju nam izravno razumijevanje dubokih elemenata.

Koja su načela alkemijske filozofije, one koja nam je tako nedohvatljiva? Ona nas uči dvije stvari: nešto teoretsko, duhovno, usmjereno prema znanju, i nešto praktično.

U pogledu znanja, alkemijska filozofija podučava da ne treba gledati vanjštinu stvari, već tražiti duboko korijenje, uzroke. Ne oblike koje stvari poprimaju, već duh koji je zaživio u njima. Uči nas ići uvijek još malo dalje, upoznavati elemente prirode i saživjeti se s njima, jer oni imaju isti razlog postojanja, istu čvrstoću i trajnost kao i ono što nazivamo čovjekovom biti.

U praktičnom smislu (ali ne u onom koji se odnosi na dobivanje velikih količina zlata da bismo postigli bogatstvo), alkemija podučava čovjeka kako povratiti snage, sposobnosti koje je jednom izgubio u padu, kojeg spominju sve filozofije i religije kad kažu da je čovjek u jednom trenutku svoje evolucije nešto izgubio. Čovjek nije stigao na zemlju, čovjek je “pao”; on nije došao na zemlju, već se spustio. Sada je u situaciji da ne može biti na drugom mjestu jer je izgubio sposobnost kojom bi priskrbio mogućnost da bude na drugom mjestu.

Što alkemija donosi čovjeku? Upravo to: snage kojima će se uzdići nakon pada, kojima će se početi uspinjati i rasti, ili – kao što smo rekli ranije – kojima će ubrzati svoju evoluciju. Omogućava mu povratak svijesti o besmrtnosti. Ali, obratite pažnju na značenje ovih riječi: čovjek ne postaje ponovno besmrtan: čovjek jest besmrtan!

Greška se zasniva na povezivanju besmrtnosti uz tijelo. Mnogobrojni filozofi i mudraci objašnjavali su da besmrtnost nije karakteristika tijela, besmrtnost je kvaliteta duha. Duh je besmrtan! Veliki je problem čovjeka taj što on ne zna, nije svjestan, ne živi i ne razumije da je njegov duh besmrtan. I tako se, zavaran tijelom, svodi samo na život tog tijela, jedino za njega tražeći besmrtnost. Samo njega vidi, jedino njega osjeća i jedino kroz njega želi zadovoljiti žeđ za vječnošću koja ga nadilazi.

No, dobro, nastavimo... Čovjek koji je svjestan onoga za što živi, koji je svjestan da jest i da će uvijek biti mnogo više od svoje fizičke pojavnosti, taj je čovjek besmrtan. I to je ono što traži alkemija: ona ne daje već usvojeno, nego teži dati ono što može dati, a to je: kap svijesti, malo znanja, malo mudrosti.

I zar se onda može i pomisliti da nije sretan čovjek koji otkrije da može rasti, usavršavati se, pretvarati svoj personalni mulj u duhovno zlato, svoju nesvjesnost i neznanje u razumijevanje biti svog vlastitog bića? Ili zar nije sretan onaj čovjek koji ostvari samoga sebe? Zar ćemo koristiti riječ sreća misleći pri tom na sve one stvari koje postižemo rukama? Zar je sreća samo u novcu, u posjedovanju ogromne kuće ili u slavnom imenu? Nećemo li možda ipak ostaviti naziv sreća za najveći od svih posjeda? I nije li, napokon, sretan onaj koji je spoznao samoga sebe?

Stoga alkemičari ne lažu: postoji zlato, postoji besmrtnost, postoji sreća. Sve ovo se postiže i može se dosegnuti u kuli s laboratorijem, može se doseći kroz mnoge godine učenja i nastojanja; može se ponekad doseći toliko jednostavno i toliko prirodno, baš na onaj način kojeg bismo isprva odbacili.

Svaki je čovjek kao jedna kula. U dubini svakog bića postoji laboratorij, u svakom “ja” postoji alkemičar. Zašto sanjariti o neobičnim stvarima kad zapravo imamo bogatstvo u našoj vlastitoj ruci? Ovime ne želim reći da alkemičari nisu postojali, već tvrdim da i mi također posjedujemo neki aspekt znanja, u ovom slučaju alkemijskog znanja, koje nam je mnogo bliže no što pomišljamo.

U svakom od nas postoji onaj pokretač, onaj koji transformira... postoje sredstva, materijal, snaga, život za postizanje zlata savršenstva. Svaki čovjek može od olova svojih nedostataka načiniti zlato svojih vrlina. Ali, prvo to mora željeti, kao što su i alkemičari željeli dosegnuti svoje zlato.
Ali ne samo željeti, na tome treba i raditi; mnogi alkemičari su položili svoj život da bi to postigli... I nije dovoljno misliti: ”Ako huknem u šake i zasučem rukave, zlo koje nosim sutra će postati manje”. Ne. Treba iskovati taj nutarnji laboratorij! Transmutacija će se tada ostvariti i kroz zlato vrlina doći će ona čuvena moć: svijest o besmrtnosti. Doći će znanje da “jesmo oduvijek” i "jesmo zauvijek", nije važno s kojim licem, nije važno s kojim očima, nije važno kakvim glasom govorimo, niti koju veličinu nosimo.
I kao kruna cijelog procesa, postat ćemo muškarci i žene koji znaju tko su, znaju što žele, znaju odakle dolaze i kamo idu.
Alkemija mi dopušta povezati tri vrline Novog Čovjeka kojeg toliko sanjamo.

Za Novog Čovjeka:
Zlato, sjaj, svjetlost, čistoća.
Za Novog Čovjeka:
Besmrtnost, ono što postoji uvijek;
Za njega ne postoji vrijeme: postoji Bit
Za Novog Čovjeka:
Najbolje od svih blaga;
Za Novog Čovjeka:
Sreća!