Upisao:

mlabos

19. srpnja 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

458

PUTA

Albert Schweitzer – Poziv na mir

Zapanjujući razvoj znanosti i tehnologije doveo je do materijalnog blagostanja na svakom području ljudskog života. Nažalost, taj je napredak pratio i razvoj ratne tehnike do neslućenih razmjera. Utrka u naoružanju između vodećih svjetskih sila dovela je do toga da je ukupna količina nuklearnog oružja postala višestruko dovoljna da uništi cjelokupan život na Zemlji. I zato se poziv svijetu da sagleda pravo stanje stvari, koji je uputio Albert Schweitzer prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za mir još 1954. godine, čini više nego aktualnim.

Zapanjujući razvoj znanosti i tehnologije doveo je do materijalnog blagostanja na svakom području ljudskog života.

đNažalost, taj je napredak pratio i razvoj ratne tehnike do neslućenih razmjera.

Utrka u naoružanju između vodećih svjetskih sila dovela je do toga da je ukupna količina nuklearnog oružja postala višestruko dovoljna da uništi cjelokupan život na Zemlji.

I zato se poziv svijetu da sagleda pravo stanje stvari, koji je uputio Albert Schweitzer prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za mir još 1954. godine, čini više nego aktualnim.

Premda je od završetka Drugog svjetskog rata kao i aktiviranja prve nuklearne bombe prošlo sedamdeset godina, opasnost od novog svjetskog sukoba i mogućnost aktiviranja nuklearnog oružja ne prestaje.

Nema sumnje da bi u potencijalnom budućem ratu bila korištena znatno moćnija sredstva uništenja nego u prijašnjim ratovima.

Razorna snaga nuklearnog oružja, posljedice njegove radijacije, ogroman broj ljudskih žrtava koje bi takav rat donio pozivaju na preispitivanje savjesti svakoga od nas.

Brojnim pozivima kojima je upozoravao javnost na opasnosti nuklearnih pokusa i oružja, ukazujući na njihove nepredvidive posljedice za svijet, Albert Schweitzer je nastojao probuditi ono humano u čovjeku.

Smatrao je da se mir može postići samo odbijanjem rata iz moralnih razloga jer rat pretvara čovjeka u nečovjeka.

Hoće li se postići mir ili ne, ovisi o razvoju mentaliteta pojedinca, ali i njihovih nacija. Obnova jednog naroda mora biti obnova srca – jedna promjena unutar čovjeka.

Iz govora izdvajamo sljedeće:

…U našem vremenu jasno se vidjelo kakvo je zlo rat, zato je naša zadaća spriječiti ga. Posebno to moramo učiniti iz etičkih razloga. U oba svjetska rata mi smo bili krivi za počinjene strahote. To se više ne smije ponoviti. Moramo biti dovoljno hrabri da vidimo stvari kakve jesu. Čovjek je postao nadčovjekom radi svojih znanstvenih i tehnoloških postignuća, znanja i vještina. Čovjek je zagospodario ne samo fizičkom snagom svoga tijela nego i silama prirode.

Čovjek može ubiti jedino koristeći se fizičkom snagom.

Kao nadčovjek on to može učiniti koristeći se sredstvima koja omogućuju oslobođenje energije kroz brzo sagorijevanje jedne ili druge mješavine kemijskih tvari.

Time sada kao nadčovjek može, primjerice, stvoriti moćne projektile i odaslati ih na velike udaljenosti.

Nažalost, nadčovjek je u određenom smislu nepotpun.

On ne posjeduje, razmjerno svojoj snazi, i nadljudski razum.

A takav bi razum bio potreban kako bi uporabio dobivenu snagu za postizanje razumskih ciljeva, a ne samo za ubijanje i razaranje…

Time je očito dokazano nešto što se prije pokušalo sakriti: što više raste snaga nadčovjeka, on biva sve siromašniji…

U prvom redu moramo shvatiti da kao nadljudi mi prestajemo biti ljudi.

Dopustili smo ubijanje dvadeset milijuna ljudi, atomska bomba pretvorila je u ništavilo čitave gradove s njihovim stanovnicima.

Čak i kad smo zaključili da je to neljudski, smatrali smo da nas je na to prisilio rat. Prihvaćajući takvu sudbinu ugrozili smo svoju ljudskost.

Moramo shvatiti da smo svi krivi zbog nehumanosti. Zbog te strašne zajedničke spoznaje morali bismo se izboriti za što brži dolazak vremena bez ratova.

Takva volja i nada mora nam podariti novi duh kojim ćemo dosegnuti višu osviještenost koja će nas sprječavati da se na nedostojan način koristimo snagama kojima raspolažemo…

No, je li duh stvarno sposoban ostvariti zadaću koju mu moramo povjeriti?

Ne smijemo podcijeniti snagu duha.

Ipak je on taj koji pokreće povijest čovječanstva. Iz njega izvire humanističko stajalište na kojem se temelji svaki napredak na putu prema višem obliku ljudskog postojanja.

Kroz to humanističko stajalište mi smo vjerodostojni sebi samima, mi smo sposobni za stvaralaštvo.

Nehumanističkim stajalištem mi nismo vjerodostojni i lako postajemo žrtve greške.

Snaga duha očitovala se u XVII. i XVIII. stoljeću.

Ona je nacije Europe i izvela iz srednjeg vijeka, obračunavajući se s praznovjerjem, progonima, mučenjem i drugim oblicima okrutnosti i gluposti.

Staro je zamijenjeno novim u evolucijskom hodu koji vječno fascinira. Iz toga je nastalo ono što smo uvijek kulturološki posjedovali i još posjedujemo.

Danas, ako želimo izbjeći taj pad, moramo ponovno dosegnuti taj duh.

On mora ponovno učiniti čudo, upravo onako kako je to učinio kad je izvukao europske narode iz srednjeg vijeka, čak još veće čudo.

Duh nije mrtav, on još živi, ali skriven.

On je shvatio da ljudska priroda oblikuje svijet.

U toj spoznaji jest njegova snaga. Samilost kao temelj etike ima istinsku dubinu i širinu samo kada se odnosi na sva živa bića, a ne samo na ljude.

…Još jedanput se usuđujem apelirati na cjelokupnog čovjeka, na njegov kapacitet mišljenja i osjećanja, upozoravajući ga da upozna samoga sebe i bude vjerodostojan sam sebi…

U ime svih onih koji su se posvetili zaštiti mira, molimo narode da učine prvi korak na tom novom putu.

Nitko pri tome neće izgubiti bilo kakvu moć ili značenje.

Ako je to put ili početak uklanjanja okrutnosti rata, počet će se graditi povjerenje među nacijama.

Albert Schweitzer rođen je 1875. godine u Kaysersbergu, mjestu u pokrajini Alsace u Francuskoj, u obitelji protestantskog svećenika.

Kao dječak pokazuje nadarenost za glazbu, pa je nakon završene gimnazije upisao studij klavira i orgulja u Parizu.

Bio je jedan od najvećih orguljaša i jedan od najboljih poznavatelja Bachova stvaralaštva.

Godine 1893. upisao je studij filozofije i teologije na Sveučilištu u Strasbourgu.

Proučavao je povijest religije, posebno kršćanstva, a od 1902. do 1912. godine bio je predavač na Teološkom fakultetu u Strasbourgu.

Njegov je život promijenio članak u glasniku Društva evangeličke misije kojim su se pozivali misionari, liječnici i učitelji spremni na pružanje pomoći u Kongu.

Schweitzer je tada odlučio posvetiti se liječenju i pomaganju jer je smatrao

“da je onaj tko je pošteđen patnje, dužan ublažiti bol drugima.

Otvorite oči i osvrnite se je li nekome potrebno posvetiti vrijeme ili dati ohrabrenje.

To može biti usamljen, bolestan ili nemoćan čovjek.

To može biti starac ili dijete.

Nemojte propustiti prigodu da dajete ljudima”.

Zato Schweitzer upisuje studij medicine te nakon diplome 1913. godine, zajedno sa suprugom Helenom Breslau odlazi u Lambarenu, selo blizu ekvatora u Africi, gdje u okolici od petsto kilometara nije bilo niti jednog liječnika.

Osnovao je naselje i bolnicu gdje je radio i pomagao sve do svoje smrti u 90. godini.

Postao je istinski primjer čovjeka koji je na najljepši način uspio pretvoriti ideje u stvarna djela. Bolnica koju je osnovao u Lambarenu djeluje i danas.

Priredila: Sofija Stepanovska

https://nova-akropola.com/

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!