ABRAHAM

 

Psihoanalitičar Karl Abraham (1877 – 1925) sugerirao je da zavist može stvoriti poteškoće u ranijem stupnju te skrenuo pozornost na mogućnost djetetove zavisti na dojkama.

 

Poput Freuda, Abraham je snažno isticao odnos prema ocu.

No, on je uveo ideje koje su promijenile lice psihoanalize i koje su razvili analitičari nakon njega, posebice njegova pacijentica Melanie Klein (1882 – 1960), koja je utirala nove putove u psihoanalizi odraslih i djece.

 

Abraham je smatrao da djetetu može biti vrlo teško prihvatiti plodnost dojke, kao i potenciju oca.

Istaknuo je da „moramo imati na umu da je ugoda razdoblja dojenja u velikoj mjeri ugoda uzimanja, ugoda u tome da nam se nešto daje“.

Opisao je kako zavist u odnosu na hranjenje može ometati bebino uživanje u hranjenju i može stvoriti model nezadovoljavajućeg odnosa u kojemu pojedinac ne može uzimati ništa od drugih ljudi.

 

Ta naznaka da je zavist na djelu već u tako ranom stupnju bila je novost u psihoanalizi.

Abraham je smatrao da optimizam i sposobnost uživanja u životu potječu od zadovoljavajućeg odnosa hranjenja.

No kada nešto u tom odnosu pođe krivo i pojedinac ne može cijeniti ono što dobije, stvari se znatno kompliciraju.

Abraham je opisao tip pacijenta koji ne može uzeti ono što mu analitičar može ponuditi.

 

„Umjesto da izvedu prijenos, ti pacijenti skloni su se identificirati s liječnikom.

Umjesto da uđu u bliskiji odnos s njim, postavljaju sebe na njegovo mjesto.

Preuzimaju njegove interese i vole se baviti psihoanalizom kao znanošću, umjesto da dopuste da ona djeluje na njih kao metoda liječenja.

Skloni su zamjeni uloga, kao što čini dijete kada se igra oca.

Daju upute liječniku nudeći mu svoje mišljenje o vlastitoj neurozi, koju smatraju posebno zanimljivom, i zamišljaju da će ona znatno obogatiti znanost psihoanalize...

U svemu tome se nepogrešivo prepoznaje element zavisti“.  

 

Opažanja da pacijent „zamjenjuje uloge“ s analitičarem začuđujuće je jednostavan prikaz mehanizma koji je poslije postao poznat kao „projektivna identifikacija“.

Tim manevrom pojedinac preuzima kvalitete druge osobe na kojima zavidi i projicira svoje neželjene osjećaje na tu osobu.

Dijete se postavlja iznad oca, na primjer, stojeći na visokom komadu pokućstva i objašnjavajući stvarnome ocu kako je malen i beznačajan.

Abraham je, uz notu humora zbog koje su njegova djela tako čitljiva, opisao opsesivnog neurotuičara koji se nekoliko mjeseci grčevito držao ideje da zna više o psihoanalizi od Abrahama.

Na kraju je smogao dovoljno pristojnosti za sljedeći komentar: „Sad ipak vidim da znate nešto o opsesivnoj neurozi“!

 

nastavlja se...