Za Gibbona pričaju da je plakao kad je završio pisanje svoje povijesti. Bio je to trideset godišnji rad.

Danju i noću, iz godine u godinu on je radio i radio.

Kad je završio taj posao, plakao je. Njegova žena nije to mogla shvatiti kao ni njegovi učenici.

Pitali su ga zašto plače.

Svi su bili sretni da je posao završen, da je završen taj najopširniji povijesni zapis.

Ali on je plakao: „Što ću sada raditi? Završio sam posao!“

I poslije tri godine je umro.

Nije imao što više raditi. Bio je uvijek mlad, ali onoga dana kada je završio posao, postao je odjednom star.

To se događa svakom kreatoru.

Slikar je tako strastveno unesen u svoje slikanje da kad završi s radom, javlja se osjećaj: „A što sada? Zašto sam to uopće radio?“

Potrebna je visoka svijest da se otkrije kako je radost slikanja u samom slikanju. Tu nema rezultata – cilj i sredstvo nisu odvojeni.

Ako uživate u nečem, to je prava stvar.

Ne tražite ništa više.

Što vam više treba?

Dostignuće je u samom procesu.

Vi narasli kroz taj proces, on je to dostignuće.

Stigli ste bliže središtu svoga bića.

To je dostignuće.

Ako ste toga svjesni, nestat će osjećaja besmislenosti.