Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluho selo.

Gluho, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluhi, već zato što su bili gluhi za ostatak svijeta.

Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena obitelj. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge.

U njihovom govoru nisu postojale riječi: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima.

Stanovnici tog sela rađali su se s osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, s usana im nije silazio taj široki osmijeh.

Muževi su im bili muževni, a žene ženstvene.

Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku.

Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih.

I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.

I stari i mladi živjeli su u harmoniji sa Prirodom. Navečer bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama.

Svatko bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao sa njom.

Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima.

I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.

Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek i reče:
- Ja sam učitelj.

Svi se ljudi obradovaše pridošlici.

I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu sa nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.

Učitelj je započeo sa svojim učenjem.

No kako je vrijeme teklo, svi su počeli primjećivati kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjivana nekom drugom djecom.

Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih.

Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli.

Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih.

Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta.

Prošlo je nekoliko godina.

Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio.

Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom.

Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima.

Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka.

I svatko od njih izgubio je svoju zvijezdu na nebu.

Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjutori, mobilni telefoni i iznikle auto-garaže.

Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote.

A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, promatrao je sve to sa ponosom i pomislio:

U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPIO PRIKLJUČITI OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI.

 

Prof. Shalva Amonashvili . Dr. psihologije i ruski akademik