Ali zato znam da me moje misli, moja razmišljanja drže, podižu iznad života. Daju mi snagu i moć živjeti i preživjeti svaku situaciju zbog koje čovjek pada u depru, tuguje, očajava.  Svakome u životu manje – više dođu takvi trenuci. Važno je kako tko na to gleda i kako se sa time zna i može nositi. Pritom nije važno hoće li vas osuditi, odbaciti, dati vam dijagnozu. Mislim da bi trebalo biti važno da svojim razmišljanjima  i djelima ako vam daju mir ne ugrozite ničiji život i zdravlje.

Život je čudo, ali i nepoznanica nama koji mislimo da sve znamo. Ne velim da ništa neznamo, ali to je kap u moru. Valjda nadograđujemo znanje iz života u sljedeći život.

Dali nam je u sudbini, karmi, sve predodređeno, programirano.Misao da sami stvaramo svoju sudbinu meni govori da je to naša vizija, samo misao, nešto mnogo više od nas. Možda su te misli podrška našim željama i planovima koji se ostvaruju. Tugovanje kad se ne ostvaruju ili kad dođe što nikada nebi poželjeli.Biramo jedan put, ipak zašto nismo odabrali drugi. Nije to bila naša volja, već nešto mnogo više i složenije od naše volje.

Uzet ću banalan primjer iz svakodnevnice. Da sami određujemo svoju sudbinu zar mmnogi koji imaju težak život bolesni, beskućnici, zlostavljani, zar nebi odabrali bolje? Onako je kako mora biti, jer mnoge okolnosti dovode do svake situacje i to s razlogom. Kad bi mi to mogli promjeniti poremetio bi se određeni put univerzuma, nebi samo mi kao jedinka imali bolje, već bi se izmjenile mnoge okolnosti koji nas i našu okolinu prate na tom putu. Budućnost svakog od nas kao i uviverzuma bila bi poremećena. Dobila bi drugaćiji tok. A kakav tok mora biti nitko od nas nezna. Znamo samo što bi željeli. Svatko mora odraditi baš to što živi i baš tako kako je odrađeno.

Vjerujem da svi koji govore da svatko sam određuje svoju sudbinu razumije što govorim. U biti govorimo isto samo drugačijim izričajem, svatko sa svoga „ugla“ i ostalih popratnih situacija.Ne brinite, moje misli neće vas odvesti sa vašeg puta. Mogu samo potaknuti na duboko promišljanje. Pa i ako ono krene na put neodobravanja tako mora biti.  Istina je oko nas, ne samo u nama.

Na ovo iznašanje moga promišljanja me potaknuo bibin teks. Dokaz da ništa nije slućajno, da je sve u životu povezano. Ni ona nije znala da će svojim tekstom mene potaknuti na  moje pisanje. Tako je sa svime u životu. Nitko od nas nije svoj koliko god  vikao ja sam svoj-a. Svi smo put i cilj, život i smrt, dobro i zlo. Mi smo slagalica ovoga svijeta i života.... svi mi sa avojim sudbinama. Razlika je samo koliko vjerujemo sebi, u sebe, ili se prepuštamo vodstvu drugih. Pa živimo tuđe živote. Mislim da i to ima svoje razloge. Očito moramo naučiti živjeti svoj život i svoju istinu, što u okolnostima u kojima jesmo nije lako jer nas što šta sputava. Ali ako pogledamo kako se život nadopunjuje vidi se poboljšanje, napredak.

Ali svatko mora ići svojim putem. Možemo biti samo suputnici. Ovaj moj tekst može imati poveznicu sa nekim tko ga pročita a da ga nikada neću vidjeti, čuti ni znati da postoji. Možda nekome pomogne u nekoj situaciji, dok nekom može biti bez veze.U dobrim ili lošim vezama, u susretima i situacijama da do susreta nikada ne dođe. Koliko god je sve u nama ipak je sve i izvan nas.