Svakim danom sve više jesenje „zlatno runo“ ljeska na podnevnom ugodnom suncu. Boje skladno prianjaju u svaki kutak svojim neizbježnim izgledom poput srebrno zlatnh pramenova. Vjetrić se poigrava otpalim lišćem, a ostalo se ustrajno njiše na ponegdje  prilično ogoljenim granama. Iako dobar dio prirode još uvijek ne skida zeleni plašt. Jesen i njene čari neizbježno i polako razljevaju se našim okružjem.

Svjesni da će uskoro hladnoće koje će nas otjerati u topli dom hvatamo odlazeće tople zrake sunca prije nego postane zubato. Sve je to proces, dio godišnjeg doba koji se obnavlja i u kome bi trebali uživati. Ali mi smo nekčudni „svati“. Nitko i nikako da nam ugodi. Bez obzira morat ćemo se nositi sa čarima jeseni kao i zime, što u ostalom i činimo iz godine u godinu. Ipak naučili smo neprestano beskorisno prigovarati jednako kao i prihvatiti smjenu doba.

Jesen je lijepa topla, a ponegdje jutarnje magle koje će uskoro zamjeniti mraz neizbježan su njen dio. 

A tamo negdje ne tako daleko, samo oku nevidljivi za okruglim stolom sjede i vjećaju zima, hladni vjetrovi, ledene kiše i snijegovi.Vode žestok dijalog. Tko će prvi i koliko će biti jak i obilan. Zima ih umiruje blago im govoreći: Svi ćete doći na red, samo strpljenja. Ne može vas se mimoići jer ovo je vaše vrijeme.

I tako bijeli snijegovi pobjedonosno guštaju jer će prekrit umornu zemlju da ju zaštite od brače hladnih vjetrova i ledenih kiša. Sve ide po nekom redosljedu u skladu.Mjenjaju se godišnja doba a sa njima vrijeme naprosto leti.