Želim živjeti

Volimo život,do zadnjeg trena borimo se za njega, bojimo se smrti i ne želimo umrijeti.

Kraj mene kao i svakoga od nas prolaze život i smrt. Za života ćinimo što možemo, a o smrti ne želimo ni ćuti.Mnogo puta sam promatrala reakcije pred smrt pa i sama u njma sudjelovala, kod ljudi koji ostaju i onih koji su svjesni da odlaze. Kad imamo saznanje da je netko obolio od neizljećive bolesti, što ćinimo, kako se ponašamo?

Pričamo besmislice kad mismo s tom osobom, a kad smo sa njom guramo glavu u pjasak i opet pričamo besmislice. Kako se osječa osoba pred nama nemoćna, svjesna da odlazi najčešće u bolovima i zna da će otići a to najvjerojatnje ne želi, ili poželi da se riješi muka. Otiđe uplašena i obezhrabrena. Ako je to netko nama blizak bol nas sputava u otvorenom razgovoru o smrti koje bi pomoglo toj osobi. Svi želimo da ostane, nitko ne razmišlja da mora ići jer došlo je njeno vrijeme odlaska. Ona uglavnom zna, osjeća našu bol, a to je za nju dodatni teret.

Mislim da bi trebalo progovoriti, otvoreno pričati. Ali znam da to nije osvješćeno kod ljudi i neće biti tko zna do kada. Rijetki su slučajevi gdje se o tome otvoreno pričala. Trebalo bi otvoreno reći. - svi znamo što slijedi, ti znaš da te volimo i da ćemo tugovati, to je potrebno i neminovno, ali ti se zbog toga ne uznemiruj. Bidi miran-na ... zajedno ćemo doćekati taj trenutak, jer nemaš se čega bojati. Nadalje pričati o svemu, biti putokaz prema kraju.

Ali kako to reći nekome ako živi u drugačijim uvjerenjima nego vi. To je kamen spoticaja koji dovodi do šutnje. Treba jednostavno progovoriti. Možda bi to trenutno izazvalo šok, ali nakon razumnog pričanja sljedilo bi veliko olakšanje i lakši odlazak osobi na drugu stranu. Barem ja tako mislim.

Tko je spreman na takve postupke i ophođenje sa odlazećim? Malo tko.

Što se mene tiče svjesna sam, i znam snađe li me takvog što  - jer nitko od nas nezna što ga čeka - da ću sigurno uz smijeh davati podršku onima koji su uz mene. Tješit ću ja njih, otvoreno pričati. Neću dozvoliti da se nitko nađe u nelagodnoj situaciji kad me posjete neznajući što reći, kud sa rukama i pogledom, pričajući prisiljene bezvezarije.Pritom neću tražiti utjehu jer mi nije potrebna.To se može ako je osoba na kraju pri svijesti, a kad nije ne može se ništa.

Ovo je jedan do načina postupanja s obzirom da ima mnogo načina umiranja. Ali kod svakog se nađe prihvatljivo rješenje. Bol zbog nestanka je nešto drugo. Svatko ju proživi na svoj naćin, jer ona se mora prebroditi radilo se o bilo kome tko nam je otišao. Bol i praznina ostane kao neizbrisiv tužan cvijet u lišću daljnjeg života. Kad se shvati i prihvati smrt, shvatit će se bol i život.