Kad se riba zakači često se sama otkači. Ako ne uspije otkači ju ribić.

No mi nismo ribe pa kod nas to drugaćije funkcionira. „Ipak ispada da smo ribice koje se često zakače.“

Nažalost mnogi ostanu zakačeni .

Trebalo  bi znati ( shvatiti) da i u  "zakačivanju " možeš pronaći odgovore za riješenje problema ( ako ih imaš).

Lijepo je govoriti i težiti lijepom, al I to odvede u zakačivanje jer svijest svakog od nas je drugačija.

Znam da nikome nije ugodno kad ga se opandrči, i znam da nitko neće nikome pristupiti po njegovom ukusu i želji..  na svakome od nas je da to prihvatimo ili  odbacimo.

Ako nas bilo tko "davi“ nećim što nam ne odgovara, ako se osobi to da do znanja i uporno to radi zbog svojih potreba bilo kakvih, što učiniti?

Reagirati kao ja pa se svrstati u isti koš sa osobom, pa ćak se prikazati nepodobnom, ili  izaći iz „prostora djelovanja“. ... Nikako ne okrenuti drugu stranu lica ... to je glupo, robovski, ma što god govorile pozitivne misli o tome. ...i ovo nije nikakva negativna misao već je stvarnost.

Na kraju krajeva sve su TO igre bez granica. I kad pređeš granicu sa druge strane granice naiđeš na isto. Razlika je između onog što bi željeli i onoga što JE.

Mislim da ovde ( na portalu) i nije mjesto za rješavanje problema, može se samo pratiti iskustva drugih pa Sebi donjeti neke zaključke, i vidjeti gdje su poveznice mogućih problema naših i sa svakim od nas, što nam može biti u korjenu isto a opet različito.

Zato rađe volim zeku...ali ovo je (bi trebao biti)..portal duhovnog napretka pa zeki možda tu i nije mjesto. Mnogi od nas su jednostavno zalutali ovamo, no sa razlogom kojeg možda nisu ni svjesni. Pokušavam sve koz igru, pa iz tog polazišta i djelujem.

Otvoreno je svima pa ima svega.

Bit se ne vidi ili ne želi vidjeti.... i odtud zakačivanje.

Različiti smo, netko će šuteti, netko uzvratiti no najveći problem što se svatko osjeti uvrijeđen ... i tu je problem.

Pa zašto onda tražiti rješenje problema?

Svijet za kakav se bori svatko od nas  može imati  samo svatko od nas.

Ipak izgleda da nitko nije  zadovoljna u tome svijetu,  nisam ni ja gledajući sve skupa, ali znam da svojim zakačivanjem ne mogu ništa promjeniti. To je ispušni ventil nezadovoljstvu viđenom kod svakoga.

Kroz svoj život svatko od nas prolazi kraj ljudi koji su se zbog položaja, duhovnog napretka ili čega drugog ispraksirali pa se ni ne obaziru na zakačivnja. No mislim da svatko tko se sreće sa takvim ljudima prihvati to do određene granice, po svom osjećaju, možda i bezgranićno. I oni se zakače, ali na drugi naćin koji možda nama laicima ispadne iz vidokruga.

Moj vidikrug je širok pa uhvatim štošta, a pošto neznam šuteti  i neću se prilagoditi evo ti zakačivanja. 

Ne možemo mjenjat svijet niti ikoga svojim dobrim ili lošim djelovanjem. Možemo dosađivati i začikavati što i radimo. Možemo prestati ili ići do neprihvatljivih granica za  „kulturni svijet“. A tko stvara kulturno ponašanje? Čovjek svojim zakačivanjem i svi se tome moraju prilagoditi, pa i onda ako je to „snobovsko“ ponašanje... ali kulturno je! Lijepo je biti kulturan. Ali u zagrljaju kulturnog ponašanja kriju se mnoge zamke koje ljudi prihvaćaju  u ime mira, kakti ljubavi spram bližnjeg, ljepote, nježnosti i svašta drugo. ... potom kukaju, jer nikad nikome nije po volji bili kulturni ili nekulturni.  I koja je razlika između kulturnog ili onog „ udarca ispod pojasa“?.... nikakva. Samo ova druga je odma uoćljiva.

Ja rađe zakačivam, može potaknuti sugovornika na razmišljanje, pa nek sam nekulturna. Možemo mjenjati samo sebe ako želimo i koliko želimo....

Kad promjenimo sebe svije će biti promjenjen. Očekujemo i želimo promjene, svojim djelovanje, postižemo samo ono što ne želimo. Kad promjenimo sebe ne želeći ništa izvanjskog, i svijet će se promjeniti. Shvaćam to, ipak moram reći da u potpunosti to ne primjenjujem. To je proces koji traje. Kad vidim da netko to ni ne shvaća eto ti zakačivanja. I to je jednostavno život koji nam je dodjeljen. 

Zato  je jednostavno:

Lijepo, nježno, ukusno, imati pažnju i ljubav i sve što u životu treba biti, što bi željeli, ono dobro i loše onako po vlastitoj želji ne traži se u javnosti. To se traži i ima kod sebe i najbližih. Ponekad ni kod njih, već u smom sebi.

Javnost i je mjesto za zakačivanje, a ona je sastavni dio naših života.

Svatki bi (možda) na svako zakačivanje trebalo gledati sa više pažnje koja se sakrije, jer svatko odma istiće sebe i svoje stavove.