Dolazi vrijeme? ....Neznam čega .... vidjet ćeno!
Tko god ovo pročita sa razumijevanjem, dubokom analizom sebe, možda shvati da je ovo glas nutrine svakog od nas ... "od pastira do kralja".....
Našli smo se u razdoblju gdje neznamo kuda. Uglavnom zbunjeni uvučeni u sebe tražimo put kojim ići.U tišini i svojim mislima, u skupinama koje idu kroz prostranstvo u tišini, a možda ni neznamo kuda, jer nosimo fenjere u rukama da nam rasvjetle put. Tako „uglavnom“ vidim ljude).
Promatram, čitam, mislim. No koga briga za moje mišljenje, svatko ima svoje, moje može izazvati samo bunt, i još štošta. Nema veze i to je razlog za malo „živosti“.
..... Na što se sve svode mišljenja ljudi,u životu ... pa i ovdje .....
Ma vidi onu- og glupana-ću, što se javljaš, tu ti nije mjesto,ajme što te spopalo, ma daj ušuti već jednom... neću dalje, a mogla bi do u neudogled. I sami znate kako to ide. A ljudi iz „ćoška“ mirno motre, šute i bilježe.
Konkretno ...ovdje je dozvoljeno okupljanje svima, nikome nije ulaz i boravak zabranjen. Ovo je otvoreno mjesto gdje borave i obični ljudi, nemoraju biti alternativci, nemoraju pisati naučne radove, davati reklame jer ih nemaju. Ipak ako pišu, sudjeluju u diskusiji, pa zar i to nije alternativa. Neki način liječenja, nazovimo to tako, ako ne za druge to je aj' recimo - poželjno za njih same.
Nisu ovo žalopojke, kritike, ni dosađivnje, već jedan običan osvrt, obične duše. Svatko od nas ima širok krug za kretanje, ljude mjesta i zbivanja, ne moramo ovde nikome dosađivati. No samim time što smo ovde mislim da za to postoji razlog. Taj razlog svatko od nas bi trebao znati. Promatrajući sve skupa, ma ne samo ovde,već općenito, ( ne zamjeram ni ne kritiziram nikoga) ćini mi se da su ljudi totalno dezorijentirani, misle da su „svoji“ a u biti smo svi izgubljeni u prostoru i vremenu. Pijuni koji tvore cjelinu punu košmara. Na život se gleda previše ozbiljno. Udavili smo se u ozbiljnosti. Ozbiljnost koja se unosi ovamo po mom mišljenju je nametnuta, neprirodna. Ljubav i smijeh, to je najljepši put i lijek za sve.
Ipak u „granicama neke normale“ ... kritike, malo grubosti i ono što je u negativnim konotacijama također su putokaz kroz život, kao i bučne reakcije na to. Sve to spada u krug života.
Sve ovo me potsjeća na Tolkinovu scena kad odlaze Vilenjaci , u tišini brodom u nepoznato (njima poznato). Ako usporedim nas sa tim, nama „totalno“nepoznato.
Sada idem, Vilenjaci me čekaju. Nemam fenjer, ne treba mi jer sam svijetlost sama sebi.
A svi vi dragi moji, koji me čitate, možda mi se smijete, rugate, govorite i mislite dobro ili loše o meni... Znate li - jeste li svjesni toga, da ste mi svjetlost podarili baš Vi... svojim stavovima izrećenim i neizrećenim, komentarima, znanjem, iskustvom i samim svojim prisustvom.Ja sam sve to osjetila... što sam smatralo lošim preobratila u svjetlost, a dobro oplemenila.
Voli vas Vila Vilinska