Vilinski blagoslov 

 (nastavak priče 4 - Nisi zalutala)

Ne mrgodi se ... recimo da sam tvoja Vila koja te tada nije dobro čuvala, i sad se želi iskupiti pa i razjasniti neke situacije koje te zbunjuju. Sjećaš li se kakav te paničan strah i plač tada ulovio.

Sjećam se,prisutni su pošto sam ispričala detalje tiho komentirali; Prvi mrak , prvi vrag – mislili su da ih ne čujem, jer nitko nije ništa vidio osim mene. To me dodatno uplašilo. Plašili su djecu svaćim, pa i vragovima.

Znam i srećom sam bila u blizini, i nisam bila sama. Bio je tamo Vilenjak zbog kog sam na trenutak tebe zanemarila. A i to dušo nije bilo slučajno, tada ja to nisam znala. Zbog toga sam sa tobom djelila  tvoje patnje tokom tvog života, to je bila cjena moje ljubavi spram njemu. Sve je bilo predodređeno.

Obuzeli su me pomješani osjećaji.  Tko je ova žena i zašto me sad nakon skoro pola stoljeća prisjeća bolnih doživljaja.

Neznaš zašto?

Pa zar mi i misli čitaš?

Ne, ali po tvom izrazu lica nije teško pogoditi što misliš.

Što mislim...Što da mislim ženo ---  ti si Vila koja je trebala bdjeti nada mnom, umjeso toga lovila si svog Vilenjaka po šumi, a mene ostavila čudovištima. I sad govoriš kako si samnom patila.... Ako sam dobro shvatila naši životi su povezani. To bi značilo da nam se ništa nije dešavalo bez rezloga kako bi se stvorio jedan savršen krug. Dali je i sa drugim ljudima tako?

Da, samo mnogi to ne shvate ne vjeruju ni ne traže, a ti si oduvjek bila u potrazi. Nisi se zadovoljila nametnutim oblicima života ... reci optužuješ li me?

Sabrala sam se pa joj blago odgovorim....Možda neznam, jednostavno sam zbunjena.

I znaj nisam lovila Vilenjaka, on je bio ljubav mog života, uvjek u mojoj blizini, a ona čudovišta  – kako ti veliš nisu bila čudovišta već obični šumski stvorovi -  jeleni, što si kasnije kad si porasla i sama zaključila. Ali tada u tvojoj dječjoj glavici izazvali su panićan strah koji te pratio cijelog života. Tog Vilenjaka nisam smjela voljeti, tvoja patnja bila je moja pokora, cjena moje ljubavi, znam da ti je to teško shvatiti. Zbog toga kasnije sam uvijek bila kraj tebe u tvojim plandrovanjima šumom i životom bdjela nad tobom. Ti neznaš koliko puta sam stradala štiteći tebe.Taj Vilenjak bio je moja zaštita i potpora u mojim nevoljama kroz koje sam išla ukorak s tobom. Ništa nije bilo bez smisla. A ti, sjeti se, bila si nevjerojatno smjela. Išla si na mjesta gdje bi i odrasli promislili prije nego što gurnu nos gdje ne treba.

Mislim da shvaćam, možda i ne u potpunosti. Da, odavno znam da sam zbog tog straha trebala veliku zaštitu. Uvijek, u svemu i ja sam željela biti zaštitnik i onda kad to nije bilo potrebno. Sve zbog tog nemilog događaja. A taj strah vukao se zamnom kao magla, i sputavao mi sve.

Točno.

Ako to znam zašto sam tu, što ćeš mi ti i prisječanje na to.

Znaš... ipak nisi to odradila,nesvjesno se vraćaš, trebao ti je ovaj susret i razgovor samnom kako bi to jednom zauvijek osvjestila i odbacila.

Recimo da sam shvatila, no reci mi radoznala sam,gdje je tvoj Vilenjak?

Nećujno se otvore vrata, ušao je prijazan starac, sa smješkom me pozdravio.

Kako se sad osjećaš?

Kao da mi je pao kamen sa glave,ili na glavu, neznam, sve ovo mi lići na san.

Ali nije san.

Zar vilenjaci stare ...upitam nakon kratkog zastoja.

Nasmijali su se oboje a ja instiktivno zajedno sa njima. Tada ispred mene kao čarolijom pojavi se od staraca prekrasna stvarna Vila sa svojim Vilenjakom, obrazlože mi...

Prikazali smo ti se kao starci da lakše shvatiš i prihvatiš ovaj susret.

...... Prodrmale su me grube ruke...

Hejjj, probudi se ženo!

Kraj mene su staje nepoznati ljudi.Zbunjena gledam u njih bez riječi. Slušam što mi govore ali baš i ne shvaćam. Ponude mi topli ćaj koji odgurnem rukom.

Gdje sam to ja? ... konačno promrmljam...

 Zar neznaš, izgubila si se u šumi, na dojavu o nestanku cjele noći smo te tražili,sva si promrzla i pokisla. Mi smo iz gorske službe za spašavanje.

Nisam promrzla ni pokisla, a gdje su...... zastala sam jer svjesna sam ako upitam za Vilenjake mislit će da sam prolupala, ismijat će me.

Nema veze.... odgovorim dok sam se dizala....

Poveli su me kući. U jednom trenutku našeg puta  za ruku me primi „netko“ nevidljiv a na uho začujem šapat poznatog glasa; Ne brini, sve je u redu, vidjet ćemo se još. Lice mi ozari smiješak....Hodajući sabirala sam proživljeno vrijeme provedeno sa Vilom, jer bilo je to više vremena od onog koje je prošlo ovim ljudima u potrazi zamnom.Oni to nisu znali a ni da se vraća druga žena kojoj je davna Vila podarila svoje znanje, razjašnjenja i blagoslov.