Polako je koračala prema svom odredištu. Poklonila se, sjetno izrekla; Sretan ti rođendan dijete moje. Pošto se pomolila, zapalila je lampaše, brižno namjestila cvijeće i sjela na susjedni grob.Započela je razgovor.
Hvala ti na znamenju „na putu“. Pratila sam ih jučer čitav dan, jer znam da je to poslano od tebe stjecajem raznih okolnosti koje su nas snašle. Tek na većer povezala sam sve u jednu cjelinu što se sakupljalo danju. Shvatila sam da tokom dana ništa nisam činila slučajno. Svo znamenje navodilo me na učinjene radnje i tvoje prisustvo.
Ušutjela je .. ne želi puno pričati jer nije ni potrebno, riječi dođu u mislima,osluškivala ih je.
Ne brini za mene dušo.Tebi je jasno kao i meni da me ulovi sjeta i tuga. Ali to je neminovno. Kroz znamenje mi stalno govoriš da si dobro, i znam da ne želiš da tugujem. Potrudit ću se, ali ne mogu obećati.
Nakon tihog razgovora gleda u plamičak svijeće. Mir je zavladao njome.
....Dugo je tako sjedila, rekli bi,zadubljena u misli....
Sad idem... vidimo se.
Polako krene uskim prolazom između grobova da se ne udari u kamene spomenike koji su natrpani skoro jedan na drugi. Kad je izašla na širok put sa svoje desne strane u visini ispružene ruke pa do područje ramena ugleda „omaglicu“.
Misao je bila nezaustavljiva.....Vodio si me da se ne ozlijedim, hvala ti.....
... Ipak pogleda uokolo da uvjeri samu sebe nije li ta „omaglica“ stvorena prirodnim putem.
Nigdje ništa .. nikog...kameni spomenici mirno stoje zasuti cvijećem, gdje god gori lampaš, i to je sve. Vratila je pogled na „omaglicu“ koja je polako nestajala...dok nije nestala. Lice joj je ozario smiješak.
Došla je sjetna, potiskivajući tugu. Otišla je mirna.
Kod kuće nije nikome ništa govorila. Ionako joj neće vjerovati. Po obićaju bi joj se smijali i rekli: Ma da, u svemu vidiš znamenje i duhove.
Nemoraju ni vjerovati ... ona zna što je vidjela, kakvi znakovi joj se ujkazuju jer ih promatra, i njoj je to dovoljno.
A drugi ... neka se smiju.Tko ne sluša, ne gleda, nemože ni vidjeti ni ćuti, tako ni vjerovati.