Vjetar u kosi opijenost nosi,oči traže svjetlo u vrtlogu sjena. Misli se roje dok oblaci plove.Otplovi i ti sa njima u čarobni kraj. Tamo je vjećni zavičaj.

Srebro i zlato ne vrijede ti ništa, ne nosi ih sa sobom, samo misli čiste neka te vode. Sreća će vjeruj,obasjati svaki kutak, svaki dan dugom obasjan. Ne boj se gledaj, vidjet ćeš jasno, ne pita nikog; Vidiš li ti, to što vidim ja?

Gledam i vidim mnogo toga, očima i čulima mnogim sakriveno.

Plave visine i morske dubine mirom odišu, i vidim hrid što pakosno stoji dok sa nje pogled puca na daleki horizont. Hrid stoji i odoljeva svemu što ju snalazi, baš kao putovanje kroz labirint, jer na kraju puta ostaje hrid, miran pogled i novo snaznanje koje očvrsne baš kao kamen taj vjećni... ipak taj kamen hladan sa bridovima oštrim nikog ne pušta do sebe. Jedino ptice što visoko lete svijaju gnijezda u njedrima njenim.Kad sunce ugrije a hrid se usije od vrućine silne izmaglica se vije oko nje pa izgleda jako daleko kao u nekom snu.

A dolje iz dubine valovi snažni svom se silinom zaustavljaju o nju.Kapljice vode i soli hlade usijanu hrid. S vremena na vrijeme od valova i vrućine, vjetra i kiše, otkine se dio nje. Pljusne u vodu i ostane tamo u zagrljaju vodene sile koja nježno miluje kamen i bolje mu je nego gore visoko gdje su ponekad nesnosne vrućine.

U noći kad se sve smiri kad nema ni sunca ni hladnog vala stijene se hlade i tiho stenju. Ne čuje ih nitko-jer to je kamen hladan i tako krut. Zašto razmišljati da možda pati kad nema duše ni osjećaje kao što imamo mi.

Otvori dušu i bolje saslšaj,  možda ćeš shvatit da i kamen taj može patit   ... iako je to samo hrid, kamen hladan i tvrd.