U ovim zabilješkama pronašla sam i ovu priču za koju mislim da joj je ovdje mjesto.

Rat je zlo. Nažalost u ljudskoj povjesti rat je bjesnio više nego što je sjalo toplo sunce mira.Događaj se zbio u 2. svjetskom ratu, iako takvih doživljaja ima nažalost i u miru. A o grozotama ratova da ne pričam.

Bila je djevojka mlada željna života kao i sve njene vršnjakinje.Težak život i još k tome ratno stanje tjerali su mnoge sakupljati ogrijev u šumu i a  branje gljiva. Nesretnica je otišla sama u šumu  nebi li ubrala koju gljivu za braću i roditelje. Na svoju nesreću naišla je na vojnika koji ju je nemilosrdno silovao. Da je stvar još gorja ostala je i trudna. Srećom ili nesrećom to neželjeno dijete umrlo je ubrzo po porodu.

U to vrijeme kad je seks i u braku bio tabu, nešto sramotno,što je nju čekalo. Progon od roditelja, društva, crkve, svih. Što je ta žena nego kurva, niži stvor nevrijedan da živi. Progonjena predrasudama društva i svojih bližnjih nesretnica je poludjela.  Umjesto da  su prihvatili činjenice događaja, zaštitili ju stvorili su od nje luđakinju kojoj se svatko izrugivao. Od seoske dječurlije do odraslih. Nije joj se izrugivalo zbog toga što je postala „pala žena“ protv svoje volje, već zato što je „luđakinja“. Teret te sramote pao je i na obitelj iako nitko nije zadirao u njih jer uvijek je ona bila na „tapeti“ i izvor smijeha. Nitko nije razmišljao koliko je takvo ponašanje bolno, ponižavajuće za nju i njenu obitelj,koja ju je na žalaost  ipak na neki naćin obilježila.

Pošto je rat potrajao mnogi  od seoskih muškaraca bili su tokom te četiri godine mobilizirani.Među njima  i Janko. Vratio se on na odsusstvo pa je više iz sreće što je živ došao kući poželio prošetati šumom. U daljini je ugledao nju, a i ona njega. Ona je odmah počela vikati .. stani ti tat , na što je ovaj dao petama vjetra jer je znao za nesretni događaj koji se zbio prije njegove mobilizacije.

...Bejži Janke, vrag je šalu zel, još buš kriv za nekaj kaj nijesi napravil.... Bježeći u strahu da ga u svom bolesnom umu nebi osudila izgubio Janko kapu.

A ona nesretnica kad je došla doma sa tom kapom pokazivala ju svima i pričala ; takvu kapu je imal i on. Ljudi su joj se smijali naravno i izrugivali po starom obićaju. Janko nije bio krivac, ali nitko se nije upitao – čekaj malo, istražimo što ona priča, već su uz ostale porugice i iz ovog stvarali cirkus. Janko je otišao natrag na front i taj se događaj zaboravio. A ona, do svoje starosti obilazila je selo, uništenog uma. Na sam spomen njenog imana zbijale su se grube ponižavajuće šalevezane za njeno ludilo. Nije nikome nanosila zlo, ali njeno pričanje i ponašanje odavalo je da je uništeni um gospodario njome. Ipak njene riječi: ...ti tat stani... itekako govore da uz svo svoje nesuvislo ponašanje i poremečenost uma itekako je bila na neki način svjesna. Od pritisaka, dogmi odgoja i odbacivanja okoline znala je da joj je silovatelj ukrao ono najdragocjenije što je imala.Sve te okolnosti očito su i dovele do ludila.

Tko je ovdje neman? ... Rat, ljudi ili um.... možda svo troje. Stjecajem okolnosti neman je ispružila svoje  kanđe i uništila  jedan nedužan život, učinila od njega ruglo.

Kad mi netko govori, ili pročitam; „Život nam je onakav kakvim si ga sami stvorimo“  u meni se javi bunt jer je rečenica nedorečena. Ona ima duboko značenje. Vjerujem da prije rođenja iskreramo svoj život, prihvatimo ga dolaskom ovamo ...  po meni to bi značilo to... ipak ja to neznam, nezna nitko od nas, to su samo pretpostavke. Ovdje u stvarnom životu naiđemo na situacije u kojima  nekad i nemamo izbora ili učinimo onako kako tog trenutka smatramo da je nabolje. Ova žena iz priče u svom životu „ovdje“ sigurno nije odabrala silovanje i ludilo, okolnosti su to od nje učinile. Život je slagalica koju slažemo do trenutka smrti. Što je nakon toga vidjet će svatko od nas.