Dvoje mladih, zaneseni ljubavlju ubrzo su shvatili da su se njihove duše prepoznale, ovdje su jedno zbog drugog. Njihovi izlasci bivali su sve češći, veza im se učvršćivala iz dana u dan. Planovi o budućnosti, djeci, domu krasili su tu ljubav i sreću. Ona je imala samo staru tetu kod koje su često navraćali. Voljela ih je oboje, podržavala njihovu vezu,i sama se veselila njihovoj sreći. A on je jedinac iz  imućne obitelji.

Nakon nekog vremena odlučio ju upozna sa svojim roditeljima, jer odluka o zajedničkom životu donesena je.

Doček i kratki boravak kod njegovih roditelja zračio je njihovom hladnoćom, iako ih je on obavijestio o dolasku svoje djevojke,znali su za njihovu vezu, i nagovijestio je sve o njihovim planovima. Slušali su ga, no nisu pokazivali sreću ili razumijevanja. „ Kuda žuriš“, bile su njihove riječi. Kad su stigli  kod njih u njegovu kuću osjećala se neprihvaćeno. On i Ona osjećali su se nelagodno,ustvari odbačeno.

Otpratio je djevojku kući i vratio se u roditeljski dom. Dobio je pregršt prigovora,kako ona nije za njega, tko su joj roditelji, od kud potječe itd.Uljudno je objasnio roditeljima njihov neuljudan  nastup spram nje. Dao je do znanja da ju voli i želi sa njom živjeti svoj život bez obzira na njih i njihovo mišljenje. Narednih dana dijalog se razbuktao jer oni su po svaku cijenu htjeli da njihov sin napusti tu djevojku. Pokupio se i otišao od kuće. On i ona pronašli su stančić i krenuli sa zajedničkim životom.

Planirali su vjenčanje kasnije, sada je najvažnije da su zajedno. Svaki tren odisao je srećom i zadovoljstvom. Ponekad je vidjela da je zamišljen. Nježno joj je odgovarao: Ne brini, proći će žao mi je što su moji roditelji nerazumni, no poznam ih i znam da se neće predomisliti. Mi imamo jedno drugo, a oni ako to ne žele prihvatiti iz svojih razloga ne moraju. Važni smo mi i naša sreća. U takvim trenucima i ona je suosjećala sa njim, volio je roditelje, ali želio je o svom životu odlučivati sam. Razumijevanjem je njemu olakšavala trenutke sjete zbog roditelja,koji su o njoj počeli pričati svašta, nazivati ju kako bi joj uručili ružne riječi i prijetnje. Zamolila ih je neka to ne čine, no uzalud. Njemu o tim prijetnjama nije govorila,nije željela da se on svađa sa roditeljima. Znala je da bi ga time rastužila, a oni neće prestati, jer po njima ona je uljez koji im je ukrao sina. Ali i njemu u njihovim kontaktima stalno su stvarali probleme. Zato su pronašli novi stan za koji oni nisu znali.

Vrijeme je teklo u sreći. Znala je da je ostala trudna. Kad dođe kući obavijestit će ga o tome. Raduje se tome, jer zna da će se i on radovati,oboje su željeli dijete.

Nije došao na vrijeme. Što je duže čekala bila je sve nemirnija. Nije se javljao na njene pozive. Konačno stigao je njihov zajednički prijatelj. Na licu mu je vidjela nemir.

Sjedni – veli joj. - Budi hrabra molim te….

Što se desilo..upita uplašeno.

On je poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Svijet je stao, sve je nestalo. Spustila se na koljena i počela ridati. Nesretni prijatelj nije znao što bi. Pristigli su susjedi privučeni plačem i nekako umirili nesretnicu.  Pozvala je tetu k sebi. Pomagala joj je u tim teškim trenucima. Slijedili su teški dani. Sa pogreba je grubo otjerana od strane njegovih roditelja. Oni  u svojoj tuzi nisu zaboravili predbaciti nesretnici kako je ona kriva za smrt njihova sina, i bezdušno joj dobacivati pogrde.Teta ju je prigrlila i odvela kući. Ostale su zajedno s obzirom na njenu trudnoću i situaciju u kojoj se našla. Razmatrale su njenu budućnost,kao i budućnost njenog nerođenog djeteta.

Otići iz grada,pronaći novi posao i dalje živjeti sa svojim djetetom - to joj je bilo jedino na pameti. Ali tko će ju primiti na posao trudnu bez obzira na njenu profesiju i stručnost. Zato su ona i njena teta odlučile otići daljnjim rođacima na selo. Teta će se brinuti o njoj, a i ona ima nešto ušteđevine koja će joj poslužiti za život. a kad se dijete rodi potražit će posao i konačno pronaći stalan dom. Ovdje više nema razloga za ostanak. Tu može očekivati samo proganjanja njegovih roditelja. Da je trudna ionako nitko ne zna osim njene tete.

 

 

Par mjeseci nakon toga u maloj bolnici u blizini mjesta gdje je živjela sa tetom donijeli su joj u naručje sina. Krenule su suze sreće i tuge. Ljubila je, grlila nejako dijete, sliku čovjeka koga je neizmjerno voljela. Gledala je svog sina, tiho mu šapćući….

Sami smo dušo, ti i ja… a jednom kad odrasteš, pričat ću ti o tvom ocu. Ako ćeš željeti susret sa njegovim roditeljima ići ćeš kod njih. To će biti tvoja odluka. Za sada oni neće saznati da postojiš. A do tada ljubavi moja, imamo jedno drugo.