Hladan maglovit dan kao mnogi drugi. Mir koji vlada gotovo se može dodirnuti „rukom“. Plamen svijeće treperi i odaje razigranu živost. Ipak ... bez misli stvarnost se sakrila, sve se stopilo sa maglovitom okolinom.

Iz oka niz lice krene krupna suza kao bujica što nosi pred sobom sve na što naiđe. Iz dubine duše, srca, spontan glasan jecaj..... toliko glasan da se ljudi u blizini osvrnu, no pognu glavu jer suosjećaju, shvaćaju taj koban jecaj. Slijedi olakšanje, jer taj jecaj je  ispušni ventil što drži sve na okupu, da se svakodnevno ne raspršava, da ne uguši radost života i postojanja, onog što je sada.

Ni magla nije slučajnost. Sakriva nepotrbno, dozvoljava vidjeti samo to što je upravo sada tu , sakriva prošlo i buduće.... ali nemože sakriti ljubav.

Tihi odlazak laganim koracima, osvrt na mjesto i maglu,  u srce vraća svjetlo i mir, jer suza i jecaj  ljubavi isprala je nakupine ... teške ... stvarne ... one su potsjetnik puta prema vječnosti.

Sunce je obasjalo dan, magla se raspršila baš tako kako je i došla.