U vrijeme moje mladosti često sam koristila šumski prečac u povratku kući. Najme autobus je vozio svakih pola sata, pa ako je pobjegao nije mi se čekalo drugi. Proći šumskim prečacem uveliko sam skratila put i brzo stigla kući. Taj prečac koristili su mnogi.

Bila je divana jesenja većer. Lišće je polako padalo sa drveća obojeno u zlatne boje jeseni.Krenula sam put šume.Protezala se u dužinu podosta, ali širina koja se trebala proći nije bila tako velika. Možda nekih dvijestotinjak metara,sa malim potočićem u sredini tog puta. Na ulazu u šumu stajala je kuća sa velikim dvorištem,naravno ograđenim. Boravio je tu ogroman pas,nimalo ugodan,mogla bi reći neodgojen. Uvjek je divljački lajao na prolaznike. Nije mi bio problem ići šumom već proći kraj te kuće sa psom. Uvjek sam pomislila što ako je van dvorišta. Kako je bio divlji,pojest će me.

Dočekao me i glasnim lavežom, pozdravio. Nisam se obazirala, ušla sam u šumu.Lišće je napadalo po putu. Moji koraci narušavali su sablasnu tišinu u prvom većernjem mraku koji je u šumi bio veći. Drveće je misteriozno djelovalo u tom ipak nadasve čarobnom ambientu.  Vukla sam noge po lišću koje je na mjestima dobro prekrilo put. To me zabavljalo. Bez žurbe stigla sam negdje na pola puta do potočića. Zabavljena napadilim lišćem podignem glavu a tamo u daljini kod starog hrasta ugledam dva svjetleća oka. Stala sam kao ukopana. Obuzeo me strah ali i razmišljanje. Sve se odigralo u kratkom vremenu.

Što je to tamo?... bojim se ići dalje.. a dolje ne ulazu u šumu onaj blesavi cucak. Osim toga uzaludno sam prošla toliki put.

 Ne ne vraćam se, ma bilo kod hrasta što mu drago!

Sad sam još više oprezno usporila.Šuštanje lišća izazvano mojim otežalim koracima počeli su me plašiti isto kao što su me prije zabavljali. Polako sam se primicila prema hrastu.

Uh.... uzdah olakšanja...

Kraj hrasta sjedili su cura i dećko i držali u rukama cigarete. To su bila ta dva sablasno oka koja sam vidjela. Bili su tiho jer su i oni uočili mene. Tko zna možda su i oni mislili da se približava čudovište. Ipak bilo ih je dvoje a ja sama.

Prošla sam kraj njih. Uskoro sam izašla iz šume. Olakšanje od smješne situacije izazvalo je smijeh zbog panike koja me bila nakratko ulovila.

 Što bi bilo da sam u strahu pobjegla?...Najvjerojatnije bi pričala da sam u šumi vidjela vukodlaka, vraga, ili ti čudovište, jer u strahu su velike oči.