Ovo je osobno iskustvo sa obrisima tradicije.

Od malena smrt me fascinirala. Nikada me nije plašila. Žalost i tugovanje sa pojmom smrti imale su svoju poveznicu.

Bilo mi je pet godina kad mi je umro ujak kojeg sam obožavala. Nisam plakala,znala sam da je umro i da će ga pokopati. U mom mjestu tada još nije bilo mrtvačnice,umrli su ostajali u kući do pogreba. Ušla sam u sobu gdje je on ležao. Bez straha sam dugo gledala u njega. Kakve su me misli salijetale ne sjećam se. Znam da je došla baka i izjurila me van. Pitala sam se zašto, zašto me ne pusti da ostanem kraj ujaka kojeg sam tako voljela? Pokopat će ga i više ga nikad neću vidjeti. Bila sam ljuta na baku.

Sa šest godina prabaka je bila na umoru. Željela sam prisustvovati tom „odlasku“. Normalno opet su me izjurili iz sobe. Zašto me smrt toliko privlačila? Dali sam morala očvrsnuti i prema smrti se ponašati drugačije od naučenog, od tradicije.? Možda, ne znam.

 

Otpratila sam sve svoje bližnje. Pogreb je uvijek bio u skladu katoličkog naukovanja i želja mojih roditelje i njihovih roditelja. Uvijek sam bila protiv pretjerivanja bez obzira o čemu se radi, pa tako i tome. Bila sam svjesna da pogrebna društva u tim trenucima „love“ ožalošćene ljude svakakvim nepotrebnim dodacima vezanim uz taj čin. Ljudi nemoćni ili pristanu ili odbiju ovisi o financijama ,iako znam da ima mnogo onih koji i razmišljaju. Postupala sam dostojanstveno, u skladu sa željama pokojnika. Nikad nisam razmišljala o nekom drugom načinu sahrane. Znala sam da to čeka svakoga od nas. Tradicija je duboko u nama, promijeniti ju treba željeti i treba snage i razumijevanja za takvo što.

Ne samo da sam odbacila tradicije vezane uz pogreb, već sam promijenila  i  svoja razmišljanja.

Kako?

U košmaru, nevjerici i boli nakon smrti sina mi najbliži morali smo organizirati pogreb. Uz svu pruženu pomoć i podršku rodbine i prijatelja takvo što nisam -nismo željeli prepustiti nikome. Kad je krenuo razgovor snaha je izjavila sinovu želju za koju ni njezini, ni mi nismo znali. Ne želi kršćanski pogreb sa svećenikom, i želi biti kremiran. Svi smo ušutjeli. Boris je prekinuo šutnju: I sad mu njegovu želju ne bi poštivali!

 

Tajac se nastavio. Tih bolan kao i situacija u kojoj smo se svi našli njegovom smrču. Svi su šutjeli, nitko očito nije znao što sada. Sada znam svi smo bili zatečeni zbog njegove želje i tradicije. Konačno sam progovorila: Neka bude tako kako je on želio. Tako je i bilo. Boris je složio prekrasan govor. Kao njegov brat,osoba koja ga pozna i sa svojim smislom za pisanje najbolje je to mogao. Niti jedan svećenik ne bi mogao održati svoj govor kao što je bio taj Borisov, jer on mu je brat koji ga je poznavao bolje od ikoga. A tko je želio moliti molio je u tišini, kao što sam i ja molila.  

Ako ste ikad prisustvovali kremiranju sigurno ćete se složiti koliko je dostojanstveno. Jedino što nije bilo svećenika. Ali zato je bilo prigovaranja, ogovaranja i svakojakih primjedbi. Osobno su mi se obraćali sa pitanjima. Pa ti si kršćanka, gdje je svećenik.

E ljudi moji, pitala sam se, a sada pitam i vas.Ti koji su mi postavljali takva pitanja u mojoj najvećoj tuzi, zbog koga su došli na sahranu?

Zbog moga sina? Ili zbog svećenika, reda radi i radoznalosti?

Zamjerke su upućene meni jer sam prekinula tradiciju. Iako je moja snaha imala glavnu riječ znam da bi se priklonila mome mišljenju da sam donijela drugačiju odluku.Recite mi kako bi vi postupili? Po tradiciji ili želji svog djeteta?

Ja sam na neki način tradicionalista. Možda bolje reći tradicionalista iz koristi i osobne želje. Iz toga izvučem ono što meni odgovara. Rođena sam kao kršćanka,ali ne pohađam crkvu. U Boga vjerujem. Da ću jednom iz svoje „birane“ tradicije izbaciti svećenika nisam nikad o tome razmišljala. Ne žalim zbog toga jer sam postupila po srcu. Dapače i za sebe ću zatražiti tako. Bez obzira na primjedbe okoline.

 

Smrt je neizbježna,sve nas strpljivo čeka. Jedina stvar koje ću se pridržavati želja je pokojnika,bez obzira na tradicije i ljude. Znam mnoge ljude koji se bune protiv mnogih tradicionalnih situacija i stvari. Bune se, a nikad ništa ne učine da bi to promijenili. Moja poruka njima: Ili to promijenite ili se držite običaja, ne gunđajte, ne prigovarajte. Ali znam da je to za sada nemoguće, možda, jednom, a možda nikad.

 

Kao što sam navela u jednom komentaru, neću reći smrt, već Anđeo smrti prati nas kroz naš život. Jednom kad dođe vrijeme pružit će nam ruku i reći: Dođi dušo idemo kući. Zato nemojte se bojati, a što se tiče tradicija postupite po svome srcu, a ne po zakonima tradicije.