Stigla sam na posao kao i svakog dana, pozdravila i prionula kavi koja me je čekala, pošto su svi znali da bez jutarnje kave ne funkcioniram. Kolegica je nehajno sjedila sa nogama na stolu i šutke me promatrala, očito je procjenjivala kakve sam volje. Po ulasku vidjela sam u njenoj kosi mašnicu. Totalno neukusno, pitala sam se gdje ju je samo pronašla. Nisam uspjala završiti obred ispijanja kave jer me mašnice bola u oči pa ju upitam.Što će ti ta mašnica?

Hladnokrvno mi odgovori – hoćeš li ju.

A ja ko iz topa- što će mi- stavi ju suprugu na pimpeka.

Prasnula je u smijeh i ja skupa sa njom. Tokom cjelog dana malo- malo ulovio ju smijeh zbog mojih riječi. 

Sutradan kad smo se našle na kavi jednostavno mi je rekla - ubit ću te — putem do doma sjetila sam se što si izvalila za mašnicu i počela se smijati, a ljudi su me samo gledali očito misleći - ova je prolupala.

Šalu svatko shvaća na svoj način.Često se u šali izrazi agresivan sadržaj koji je usmjeren prema društvenim cenzurama. Mnogi na šalu reagiraju negativno,smatrajući ju neukusnom itd. Pošto se o ukusima ne priča teško je bilo što reći. Smatram da bi šalu svi trebali češće primjenjivati. Ako je nekome neukusna, vidi u njoj ironiju,sarkazam,uvredu, ili bilo što negativno,neka obradi šalu.

 Primjetila sam da se uglavnom ne razmotri smisao šale, koja može nositi i poruku. Već se razmatra osobnost onog tko je šalu izrekao, pogotovo ako ima riječi koje su po društvenim standardima neprimjerene. Izrečene od strane žena ima se posebna potrebu za kritiku --- ne šale, već žene.A baš često se iznose zbog tih društvenih cenzura.

Pa si sada mislim dali da se formira grupa za ćudoređe ili možda za učenje prihvatiti šalu.