Sezona vrganja mnoge je namaila u šumu. Ima ih, ali ne ovdje na mom području. Bila sam u šumi prije dva tjedna, ni gljivice nije bilo kamoli vrganja. Presuho je, ali ostao mi potsjetnik na to. Čovjeće kao da sam išla u ratni pohod a ne u gljive. Nanovo sam razderala nogu tik do stare rane koja nikako da zacijeli već dva i pol mjeseca, jer bila je preduboka kao i ova nova. Ali nije to tema.

Polako hodam s noge na nogu, promatram pažljivo sve oko sebe. Šuma mi djeluje kao presušeni veš, sve suho puno otpalog lišća.Za razliku od zadnji put sad ima barem gljiva nakon nedavne kiše. Ali sve je to ništa,ćak ni miris šume nije onaj koji bi trebao biti. Uočavam svaku sitnicu,baš i nism presretna zbog situacije. Ne radi se o vrganjima, mogu si kupiti toliko da udovoljim želji, ali nezadovoljna sam općom situacijom. Zamjetila sam da su mnoga kestenova a i bukvina  stabla naprosto osušena. Da ih  nije opet napala kakva bolest? Žalosno je to.Usput sam pronašla nekoliko sunčanica, koje u stvari nisam tražila, ovo je bio   jednostavno pohod u šumu. Stigla sam podno Medvedgrada, sjela na panj i zapalila cigaretu. U daljini čujem zvuk motorne pile. Što to rade ...Ruše  li opet šumu ili netko krade drva? Vrganje sigurno ne režu motornom pilom. Ništa ja tu ne mogu, nisam  šumočuvar. Na misao šumočuvara sjetim se jučerašnjih vijesti gdje su oni na području Rijeke ljudima naplačivali dnevne karte zbog berbe gljiva. A kazne su drastične.

Sad sam se uznemirila. Zar se vračamo u srednji vijek gdje je „ vlastelin“ i ubio čovjeka zbog jednog zeca ili gljive. Odmah mi je misao otišla na Robina Huda. Zar ćemo se i mi ljubitelji šume morati pretvoriti u Robina Huda.  Ipak realnije zvući Hudog na sve što nam se dešava. Zabranit će nam da uđemo u šumu, zar će i to naplačivati, što slijedi potom – naplačivanje zraka kojeg udišemo?

 Neću o tom misliti, idem dalje. Nejdem na Medvedgrad već se vraćam drugim putem prema kući. Hodajući dalje kreiram crtice za članak, a kako da stavim naslov. Na pomisao ovog kojeg sam stavila glasno se nasmijem sama sebi. Ne nisam ja ni Robin a ni Huda, ali naslov neka ostane.

Stigla sam na jednu ravnicu  dobro mi znanu. Zaista čarobno mjesto. Sad ćete reći ova bulazni - ne -  samo ću iznjeti svoje viđenje vezano za to mjesto.  Hrastovi su poredani u krug oko tog čarobnog čistog prostora. Lišće u krošnjama treperi kao da je bezbroj nevidljivih stvorenja koja plešu u njima. Kad sam prvi put bila tu bilo je isto, iako nema vjetra a lišće u drveću izvan kruga miruje. Tada sam pomislila; ovdje se sakupljaju Vile. I sad to vjerujem.  Ostala sam u krugu neko vrijeme promatrajući grad na jugu a sa ostalih strana pogled je pucao na dubine šume.  Zaista izvrsno.  To mjesto podarilo mi je neobičan mir. Nisam se više uznemiravala ni zbog šumočuvara koji naplačuju dnevne karte, ni zbog suše, ničeg. Jednostavno sam prihvatila da je sve to igra života koja se obnavlja.  To čarobno mjesto podarilo mi je poseban mir.

Krenula sam dalje prema izlazu iz šume. Kod Šestinskog lagvića sjela sam na klupu, izula tenisice i obukla kroksice jer mi je u njima udobnije proći još dva kilometra do kuće. Zapalila sam cigaretu prije polaska kad mi ruku dodirne nešto vlažno. Okrenem se  - ono retriver – gleda me isplaženog  jezika sa onim svojim psećim osmjehom i dubokim pogledom.  Obratim mu se sa - bok mali – on pronjuška moj ruksak.

-       Ma nemam ništa za tebe – velim mu - osim vode. Nalijem u šaku vode a on se posluži, rekla bi prije iz pristojnosti nego iz žeđi. Jer odmah iza mene ima par kuća, on je očito od tamo. Ustvari ona. Nabrekle sise govore mi da ima mlade.

-      A sad idem doma, idi i ti, nejdi na cestu da te ne pregazi auto. Gleda me i ode doma, i ja polako krenem dalje, imam vrmena. Svo vrijeme je moje.