Govore da „budale i poremećeni“ pričaju sami sa sobom. Dali je to tako? Koliko puta se čovjek nađe u situaciji da analizira i razgovara, sam sa sobom? Ne vjerujem da nema čovjeka koji se nije našao u takvoj situaciji. Ponekad je to efikasnije nego bilo koga zamarati svojim mukama koje imamo svi. Ponekad to dođe izazvano bilo kojom situacijom, ne osobnom, već tuđom. Tako je i meni danas došlo. Našla sam se u poziciji uha za slušanje i ramena za plakanje. Moje strpljenje pomoglo je osobi a mene je kasnije navelo na samoanalizu.

Ako ste se našli u takvoj situaciji koja je korist bila od toga? Dali je uopće shvaćena bit te samoanalize? Vjerujem kako kod koga. Ako se tome pristupilo iz pozicije žrtve, ostala je spoznaja...“ja sam žrtva“. No ako se gledalo duboko i obuhvatilo mnogo toga što je naizgled nevažno, ako se gledalo na sve što čovjeka okružuje i sputava mogao se donjeti bolji zaključak, stanje, realnost, kako god to želite nazvati. Nakon takvih razgovora uvijek sam dobila smiraj, jasniju sliku života i njegovih popratnih pojava koje se uklapaju u život bez naše želje, volje, krivnje.

Nitko nikome nije kriv za ništa.  Volim reći : sama sam si kriva. No ni ja si nisam kriva. Imam put koji mi je određen kao i svakome od nas. U teze kako sami stvaramo svoju sudbinu ne vjerujem. To tako ispada. Svaki put kojim idemo negdje je ucrtan. A ta misao „sami si stvaramo svoju sudbinu“ obmana je nama samima. Ima mnogo onih koji se ne slažu sa ovim mojim stavom, pa i moji članovi obitelji. Svatko vjeruje u što želi, pa se na to ni ne obazirem. Uostalom psiha je velika nepoznanica, puna zamki. Može nam „prišapnuti“ misao u kojoj želimo opravdati sebe i svoja djela. Ne mogu ulaziti u naučnu psihologiju, jer nisam za to osposobljena. No mogu imati svoje uvide na njihove argumente, jer i oni su samo ljudi koji analiziraju i gledaju iz svoje pozicije koliko god je nauka uznapredovola. Pritom nitko ne može ući u dušu ni jednog ispitanika. Sve je to samo površno zagrebeno. No svima njima odajem priznanje za trud, rad. Temeljem njihovog znanja čovjek si sam može u mnogome pomoći. Ipak mislim da svatko od nas sam najbolje može sebi pomoći ako pomoć zatreba. Ponekad riješenje na neka neodgovorena pitanja nađemo u trenucima ako smo nekome rame za plakanje. U razgovoru vidimo kako je sve povezano, kako su nećije nevolje jućer bile moje a dugo sam ih vukla nerazriješenim. Puno puta takve situacije ramena za plakanje meni su jasno rasvjetlile i potvrdile moj položaj u kom sam se znala naći.

U nekim trenucima sve što nam treba rame je za plakanje. Zato ga dajmo ili potražimo.Sve ostalo moramo i možemo sami. Koliko mi to vidimo i primjenimo?

Nema veze.

Volim  citirati posuđenu misao: Znam da ništa neznamo. Možda bi bilo bolje reći ništa mi neznamo, samo mislimo da znamo. Temeljem toga „znanja“ idemo kroz život.