Udaljili smo se od prirode i njenih zakona. Napretkom i visokom tehnologijom olakšali smo, unaprijedili svoj život, ali pritom narušili prirodnu ravnotežu u kojoj je život postao ranjiviji. Ranjivost je dio života koji je gotovo nemoguće izbjeći.  Često se nekog ili nešto rani nerazumnim postupcima ni ne želeći to. Mi smo inteligentna bića koja bi svojim djelovanjem trebala stvarati samo dobro. Nažalost nije tako. Nema samo dobra, ima i ona duga strana, no to je dio prirodnog zakona sviđalo se to nama ili ne. Optuživali mi sebe zbog nećeg ili ne. Sve je u savršenom skladu iako  ponekad vidimo samo loše.

Osvrnimo se na jedno drvo u divljini. Nikne,raste,pritom je šibano kišom,snijegom,prženo suncem, izloženo opasnostima.Stiće prirodnu otpornost prema svim nedačama. Uspije li odrasti jednom ipak nestane, dođe mu kraj. Drvo koje čovjek posadi ne prolazi bolje iako ga se pazi,njeguje,čuva.Pritom ga se obrezuje, šprica protiv nametnika,oblikuje ga po svom nahođenju. I to drvo je ranjeno. Zar obrezivanje ne boli, zar prskanje otrovnim kemikalijama nije štetno za njega. I njemu jednom dođe kraj. Isto je i sa nama, jer i mi smo dio ovog čudesnog života. Samo što se kroz naš život nakupi još mnoštvo neprirodnih radnji kao i kod drveta kojeg uzgaja čovjek koje usporavaju rast,guše i ranjavaju, a sve u svrhu „dobrobiti i napretka“. Tako i mi često ranjavamo bližnje zbog mnogih činbenika a ćesto zbog neznanja i nedovoljno iskustva.

Ranjivost može doći u bilo kom obliku a na svakome od nas je da te – takve trenutke proživimo, odbolujemeo.Koliko god bili ranjeni nakon određenog vremena moramo se reorganizirati te prihvatiti realnost, krenuti dalje, ojačani, stabilni. U nama ostane trag proživljenog,kao ožiljak na kori drveta.Ne kao kletva, kazna, već kao svjetionik ćije svjetlo nas vodi sigurnim putem, i ukazuje da je sve prolazno kao i život koji neizbježno može biti ranjen.