Divno je pa i hrabro  pustiti dušu da putuje nepreglednim i neshvaćenim sferama našeg življenja na ovome dodjeljenom nam životu.

Život je putovanje, ali ima ljudi koji kreću na taj put samozatajno i odvažno, ne po ucrtanoj matrici. Mnogi o tome ne govore, jer oni koji govore neprihvaćeni su u zajednici i svjetonazorima koji vladaju svijetom. Nameće mi se pitanje zašto dušu držimo u zatvoru, zbog ćega strah? Jer ona iako u okovima tijela slobodna je, napokorena.

Nije potrebno kriti svoje pravo lice? Ćemu pokornost u nametnutim tuđim pravilima i mislima po kojima bi trebali živjeti, koja su nažalost u mnogo ćemu ozakonjena. I to uz nijemi blagoslov ljudi  koji se boje izreći svoju volju, već se iz nekog nerazumnog straha a ćesto dobiti povinuju bujici pojedinaca i razmišljanja istih.

Jednostavan odgovor. Svatko  se boji biti povrijeđeni ili ispasti smiješni ako se pokaže u svome pravom svijetlu. Pa rađe robovati i kukati ništa ne poduzimajući za svoj boljitak i bolje sutra.

Nažalost takav je naš svijet. Svi to gledamo u svojoj svakodnevnici. Nitko ne poduzima ništa. Rijetki samo za sebe, i oni su u ovome ludom svijetu neprihvaćeni čudaci.

Zato se uglavnom ljudi boje izreći što misle. Pogodnije je izreći ono što se od njih očekuje.

To nije sloboda, to nije život. To je robovanje u eri u kojoj se na velika zvona bruji o nekakvoj slobodi To nije nego posvemašni strah izazvan željom da ideš ukorak sa svijetom, da nisi odbaćen od svijeta, bez obzira na nezadovoljstvo koje vlada bićem.

Hodamo kroz tunel, sami sa svojim grijesima koje su utkali u nas. Hodamo tim tamnim hodnikom  zapleteni u titrajima zvijezda i toplim zrakama sunca. Očekujemo čudo iz nebesa i svjetlo na kraju tunela, a pred svitanje u strahovima gledamo titraje zvijezde Danice  i neizvjesnosti jer ponekad nebo samo tužne pjesme pjeva.

Pa se desi da smo kao ptice zapletene u mreži  čekajući neizvjesan kraj. Tada možda izmišljamo priču koja ima sretan kraj. To su čudne za mnoge naopake priče koje lome trnje u labirintu bez povratka, a Anđeli nas bodre i osvjetljuju put.

Nije lako ići tajnovitim putem jer neznaš gdje su postavljene zamke, al nebo se brine za nas, i netreba nas biti strah. Negdje u našim okovima postoji suprotnost posuta cvijećem, kao pjesma leda i vatre, koju se bojimo poslušati, al ona nas neprimjetno vodi, daje nam snage na  putu kojim koračamo, na putu bez povratka u kome ostaje naš trag.