Svitanje dolazi nježno obojeno aurom odlazeće noći. Sjajna dolazeća sunčana zraka otvara ti oči, vrata duše. Umilnim osmjehom pozdravljaš savršenstvo svitanja. Znaš da krećeš na put. Bez posebnih priprema uzimaš torbu od sjećanja. U nju spremaš ispisane stranice pređenih putovanja, uspomene prošlih dana. Jakom čarolijom zatvaraš tu torbu, jer uspomene su uspomene. U daljinama prema kojima krećeš neće ti trebati. Mogu te samo ometati. Torba je lagana, isprana svjetlom spoznaje, blagoslovljena čistoćom svjetlosti, zaštićena čarobnim riječima, kako ništa loše iz nje ne može prodrijeti van.  Ostaviti se ne može, jer ona pripada tebi.

Osvrćeš se jer ćuješ tihi upit: Zar nećeš obući cipele? Tvoj blagi osmjeh rekao je više od riječi. Uzimaš cipele. Ne da ih obućeš, već da ih odložiš uz put. Nove ne želiš, uvijek nažuljaju, a to ti ne treba. Bosim nogama kroćiš  mekom mahovinom podno  stoljetnog hrasta  gdje si provela vrijeme. Iznošene cipele polažeš na obližnjoj livadi gdje prvo proljetno cvijeće pokazuje svoju ljepotu. Tamo će one ostati kao potsjetnik pređenog. No to te ni ne zanima. Tuda ne namjeravaš  proći. Možda nekom zalutalom prolazniku ukažu na nešto što je tebi promaklo dok si neumorno hodala.

Sve što ti je promaklo sad odlažeš u obliku kamenčića na stazi odlaska u novo. Kad nestaje kamenćića osvrneš se, ugledaš labirint,ili možda putokaz koji će te možda skrenuti sa tog puta nađeš  li se ikad u bizini. Još jedan pogled  i krećeš mirno dalje. Novi put je pred tobom. Novo svjetlo sija, nova zora i nada blista  dok odvažno gaziš uspavanu zemlju što se budi u svom nadolazećem sjaju.