Razmišljala sam dugo dali da idem ili ne, na kraju sam se maskirala u klauna i krenula na ulicu među  povorku maski koje su uz veseli žamor prolazile zabavljale se i izvodile svakojake ludorije. Vrijeme maskembala donosi razbibrigu, zabavu, uglavnom da se u novom liku lijepo provede.

 Dok sam se gurala kroz  gomilu  ugledam neobično lijepu masku. Mirno sjedi i promatra prolazeću povorku. Osjetila je da ju promatram, osmjehnula se. Nešto me vuklo k njoj, pa vragolasto sjednem do nje.

-         Imaš lijepu masku ... samo ... sad kad bolje gledam ti nisi maskirana.

-         Točno klaune ... maskembal je jedino vrijeme kad ne trebam nositi masku, jer tada  nitko neće primjetiti da je nemam.

-         Zašto si došla ovamo kad ti nije do zabave?

-         Tko veli da nije?

Njezina mirnoća, pronicljivi pogled, blagi smješak  zbunio me. Imala sam osjećaj da svojim pogledom prodire u moju dušu i čita sve tamo sakriveno.

-         Tko si ti? .... upitam u radoznaloj zbunjenosti.

-         Ja sam princeza iz Međuzemlja.

Shvatila sam odgovor kao šalu pa blesavo upitam.

-         Dobro princezo, zašto se nisi maskirala?

-         Rekla sam ti, netreba mi maska, nitko osim tebe nije primjetio da nisam maskirana, a ti opet pitaš.

-         Znaći li to da masku nosiš stalno, samo u vrijeme maskembala ju skidaš?

-         Da, radoznali klaune.

Sve više me hvatala zbunjenost a ona je to primjetila. Smješni klaun otvorenih usta blesavo gleda u  princezu iz Međuzemlja pritom ostaje bez riječi. Počela se smijati.  Njen veseo smijeh uljevao je povjerenje. Malo sam se sabrala pa opet upitam jedino što mi je tog trenutka palo na pamet.

-         Rekla si da cjeli život nosiš masku, reci, kad si ju prvi put stavila?

Moje pitanje nije ju zbunilo, mirno odgovori.

-         Davno, kad sam izgubila roditelje. Stavila sam masku da ispod nje sakrijem  bespomoćnost tugu i strah. Ispod maske osjećala sam se sigurno, zaštićeno. Gledaš me čudno, zar je to nešto neobično. Pogledaj malo ovaj veseli svijet. Misliš li da nose maske samo za vrijeme maskembala. Neeee klaune, mjenjaju ih po potrebi, prilagode ih zahtjvnoj situaciji. Nemoj misliti da su zbog toga neiskreni i loši. Psiha je čudna, kao duboki svemir, što se više istražuje to je više tajni. Zato je tu maska, kriju se ispod nje da se ne dopre do njihove dubine, srži. O da klaune, maska im je zaštita. Što si tako zbunjen klaune?  Gledaj  ove divne maske, idi veseli se sa njima. Ne treba te brinuti što nose maske. Sad je maskembal, ali znaj svakodnevno ih mjenjaju da zaštite svoju ranjivost ... jednostavno je klaune ...  život je maskembal.

Osmjehne se, krene prema povorci raspjevanih trubadura. Osvrnula se i mahnula mi. Izgubila sam ju iz vida. Ostala sam sjediti na klupi kad mi priđe jedna maska.

-         Hej klaune, što si se tu ukipio, dođi da ludujemo!

-         Neću.

Podignem ruku i skinem masku klauna.

-         Gleee, gleee ... vrlo interesantno, maska ispod maske! Zašto baš maska noći?

Odgovorim pomalo rastrešeno.

-         Zato što je je noć isto kao i maska, sakrije ono što ne želiš da se vidi.  Na kraju, kad uđeš u svjetlost nestaju maske, nikome više nisu potrebne i shvatiš da ih nije ni trebalo .... osim možda za zabavu.

-          Da znaš sviđa mi se. Hajde izvedi neku ludoriju.

-         Neću masko, doviđenja!

Više mi nije bilo do razgovora a još manje do ludorija. Digla sam se i otišla kroz razigranu masu maski.

 

Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni." Ivo Brešan, Gorgone